UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DRŽAVA I ALIMENTACIJA

Posvađani unuci i bake i djedovi

 

     Snaha je tužila djeda svoje kćer­ke da mora umjesto sina plaća­ti alimentaciju, a on je na sudu odgovorio kako ni sam nema do­voljno novca za život, jer kao jamac za kredit svome sinu mora plaćati kredit od oko tisuću kuna mjeseč­no, a k tome i sam otplaćuje manji kredit. Kako djed prima mirovinu od 3.800 kuna te još 67 eura njemačke mirovine, živi u svojoj kućici, sud je presudio da je dužan za unuku pla­ćati 650 kuna mjesečno. Sutkinja je obrazložila kako je uzdržavanje ma­loljetnog djeteta zakonski i životno prioritetno u odnosu na vraćanje bilo kakvih kredita, posebice kredi­ta za kupnju sinovljeva automobila. Najgore je u svemu što su takvi pro­pisi      Obiteljskog zakona posvađali unuke i djedove i bake, jer su služ­beni tužitelji - unuci.

     Ovakve tužbe, u kojima snahe tuže bake i djedove radi plaćanja alimentacije posljednjih godina zbog krize i nezaposlenosti rastu, iako ih je očekivano malo u odnosu na broj tužbi djece protiv roditelja koji ne plaćaju alimentacije.

Nepravedno i neopravdano

     No, je li naplata alimentacije od baka i djedova pravedna i u kojim je slučajevima opravdana? Ocijeniv­ši da nije pravedna, već da bi teret trebala preuzeti država, Sindikat umirovljenika Hrvatske je uputio 18. svibnja 2018. Inicijativu za izmjene i dopune Obiteljskog zakona (NN 103/2015) i Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014) ministrici demografije Nadi Murganić. U obra­zloženju se navodi:      „Postojećim za­konskim uređenjem Republika Hr­vatska propustila je zaštititi obitelj, jer je odgovornost u cijelosti preba­cila na stare i siromašne. Republika Hrvatska kao suverena država sa svim prinudnim sredstvima koja joj stoje raspolaganju odlučuje uvesti pravila kojima širi krug obveznika uzdržavanja, umjesto da se usposta­vio učinkoviti mehanizam naplate uzdržavanja od roditelja, čime drža­va neodgovorno prebacuje odgo­vornost sa sebe na bake i djedove."

     Na razini države trebao bi posto­jati poseban fond za isplatu alimen­tacije, što bi bilo logično i stoga što se u članku 25. Zakona o privreme­nom uzdržavanju (NN 92/2014) na­vodi da „isplatom iznosa privreme­nog uzdržavanja, Republika Hrvat­ska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privreme­nog uzdržavanja, sa svim sporednim pravima." U stvarnosti je to drukčije: ako roditelj ne plaća alimentaciju, tjera se roditelja koji živi s djetetom da u ime djeteta tuži djeda i/ili baku i time nepovratno među njima uni­šti emocionalne odnose.

 

Ministarstvo je odgovorilo

     SUH je inicijativu uputio i Odbo­ru za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora, koji je reagirao već 5. lipnja te s potpisom potpredsjednice Ma­rije Puh uputio Ministarstvu za de­mografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku požurnicu da se očituju na inicijativu. Tek nakon toga se očito­valo i Ministarstvo koje, prije svega, naglašava da je supsidijarna obveza uzdržavanja unuka od strane bake i djeda uvedena u hrvatsko obiteljsko zakonodavstvo 1998. godine, dok je 2015. uvedena i recipročna obve­za punoljetnog unuka da uzdržava baku i djeda ako se sami ne mogu uzdržavati.

     Ministarstvo je navelo i kako je u tijeku procedura izrade Nacrta pri­jedloga Obiteljskog zakona, te da će u obzir uzeti i primjedbe SUH-a. Lije­po! No trebaju shvatiti da se u zemlji u kojoj su mirovine najniže od svih zemalja Europske unije, teško može „oguliti" stare do kraja, ovršiti ih, iz­baciti iz stana, nepovratno pokvariti odnose s unucima.

     I dok mi lamentiramo o demo­grafiji i potrebi porasta nataliteta, država ne preuzima odgovornost za neisplatu alimentacije od razvede­nih roditelja. I dok broj razvoda raste, jednakom brzinom kao i siromaštvo starijih osoba, djeca ostaju najveće žrtve. Možda sud dodijeli koju kunu od bake i djeda, ali što je to spram izgubljene ljubavi. Tako imamo i slu­čaj bake iz Donjeg Miholjca kojoj se mirovina od 2.100 kuna ovršuje za unuka koji živi u inozemstvu i vidi ga jednom godišnje. Baka smatra da je to nepravedno jer neka država sama goni sina neplatišu koji navodno živi na nepoznatoj adresi u Njemačkoj.

     Nepravedno i neopravdano! U nadi da će konačno zakoni biti pro­mijenjeni, a djeca zaštićena od stra­ne države i obitelji koja ih voli čeka­mo ishod donošenja novog Obitelj­skog zakona.

Jasna A. Petrović