UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DRŽAVA I ALIMENTACIJA

Posvađani unuci i bake i djedovi

 

     Snaha je tužila djeda svoje kćer­ke da mora umjesto sina plaća­ti alimentaciju, a on je na sudu odgovorio kako ni sam nema do­voljno novca za život, jer kao jamac za kredit svome sinu mora plaćati kredit od oko tisuću kuna mjeseč­no, a k tome i sam otplaćuje manji kredit. Kako djed prima mirovinu od 3.800 kuna te još 67 eura njemačke mirovine, živi u svojoj kućici, sud je presudio da je dužan za unuku pla­ćati 650 kuna mjesečno. Sutkinja je obrazložila kako je uzdržavanje ma­loljetnog djeteta zakonski i životno prioritetno u odnosu na vraćanje bilo kakvih kredita, posebice kredi­ta za kupnju sinovljeva automobila. Najgore je u svemu što su takvi pro­pisi      Obiteljskog zakona posvađali unuke i djedove i bake, jer su služ­beni tužitelji - unuci.

     Ovakve tužbe, u kojima snahe tuže bake i djedove radi plaćanja alimentacije posljednjih godina zbog krize i nezaposlenosti rastu, iako ih je očekivano malo u odnosu na broj tužbi djece protiv roditelja koji ne plaćaju alimentacije.

Nepravedno i neopravdano

     No, je li naplata alimentacije od baka i djedova pravedna i u kojim je slučajevima opravdana? Ocijeniv­ši da nije pravedna, već da bi teret trebala preuzeti država, Sindikat umirovljenika Hrvatske je uputio 18. svibnja 2018. Inicijativu za izmjene i dopune Obiteljskog zakona (NN 103/2015) i Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014) ministrici demografije Nadi Murganić. U obra­zloženju se navodi:      „Postojećim za­konskim uređenjem Republika Hr­vatska propustila je zaštititi obitelj, jer je odgovornost u cijelosti preba­cila na stare i siromašne. Republika Hrvatska kao suverena država sa svim prinudnim sredstvima koja joj stoje raspolaganju odlučuje uvesti pravila kojima širi krug obveznika uzdržavanja, umjesto da se usposta­vio učinkoviti mehanizam naplate uzdržavanja od roditelja, čime drža­va neodgovorno prebacuje odgo­vornost sa sebe na bake i djedove."

     Na razini države trebao bi posto­jati poseban fond za isplatu alimen­tacije, što bi bilo logično i stoga što se u članku 25. Zakona o privreme­nom uzdržavanju (NN 92/2014) na­vodi da „isplatom iznosa privreme­nog uzdržavanja, Republika Hrvat­ska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privreme­nog uzdržavanja, sa svim sporednim pravima." U stvarnosti je to drukčije: ako roditelj ne plaća alimentaciju, tjera se roditelja koji živi s djetetom da u ime djeteta tuži djeda i/ili baku i time nepovratno među njima uni­šti emocionalne odnose.

 

Ministarstvo je odgovorilo

     SUH je inicijativu uputio i Odbo­ru za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora, koji je reagirao već 5. lipnja te s potpisom potpredsjednice Ma­rije Puh uputio Ministarstvu za de­mografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku požurnicu da se očituju na inicijativu. Tek nakon toga se očito­valo i Ministarstvo koje, prije svega, naglašava da je supsidijarna obveza uzdržavanja unuka od strane bake i djeda uvedena u hrvatsko obiteljsko zakonodavstvo 1998. godine, dok je 2015. uvedena i recipročna obve­za punoljetnog unuka da uzdržava baku i djeda ako se sami ne mogu uzdržavati.

     Ministarstvo je navelo i kako je u tijeku procedura izrade Nacrta pri­jedloga Obiteljskog zakona, te da će u obzir uzeti i primjedbe SUH-a. Lije­po! No trebaju shvatiti da se u zemlji u kojoj su mirovine najniže od svih zemalja Europske unije, teško može „oguliti" stare do kraja, ovršiti ih, iz­baciti iz stana, nepovratno pokvariti odnose s unucima.

     I dok mi lamentiramo o demo­grafiji i potrebi porasta nataliteta, država ne preuzima odgovornost za neisplatu alimentacije od razvede­nih roditelja. I dok broj razvoda raste, jednakom brzinom kao i siromaštvo starijih osoba, djeca ostaju najveće žrtve. Možda sud dodijeli koju kunu od bake i djeda, ali što je to spram izgubljene ljubavi. Tako imamo i slu­čaj bake iz Donjeg Miholjca kojoj se mirovina od 2.100 kuna ovršuje za unuka koji živi u inozemstvu i vidi ga jednom godišnje. Baka smatra da je to nepravedno jer neka država sama goni sina neplatišu koji navodno živi na nepoznatoj adresi u Njemačkoj.

     Nepravedno i neopravdano! U nadi da će konačno zakoni biti pro­mijenjeni, a djeca zaštićena od stra­ne države i obitelji koja ih voli čeka­mo ishod donošenja novog Obitelj­skog zakona.

Jasna A. Petrović