UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO STOJI IZA POSKUPLJENJA SMJEŠTAJA U DOMU?

Zbog domova gubitaša - izgubili umirovljenici

 

Piše: Milan Dalmacija

     Od 1. lipnja poskupili su domovi umirovljenika, vrištali su naslovi iz novina i s televizije. Još jedan udar na ionako devastirani standard umirov­ljenika bio je neizbježan, a došao je na sa­mom početku previranja oko mirovinske reforme. Kao mamac da javnost skrene od bitnog, ili kao još jedno u nizu posku­pljenja, pitali smo se. Mamac nije bio.

     No, kako se umirovljenici koji žive u domovima nose s tim? Objasnit ćemo na primjeru Ankice Šoštarić, koja živi u jednom zagrebačkom domu umirovlje­nika. Pisala nam je ogorčena zbog novo­nastale situacije, koja je za nju, ali i velik broj drugih umirovljenika, dodatno osi­romašenje.

     „Morala sam otići u banku zbog povišenja cijene za smještaj u domu i, suma sumarum, ostaje mi od moje mirovine i 37 godina rada u Krašu - 52 kune! Vrlo dobro se zna kakve su mirovi­ne i da svakome od nas ostaje jako malo za vlastite potrebe, one najosnovnije, često ne više od dva paradajza i jedne paprike", ogorčena je Ankica Šoštarić, te pita: „A lijekovi, higijenske potrepštine, dodatna hrana, knjige, kultura?"

Visoki troškovi

     Čemu onda poskupljenje, koje u za­grebačkom slučaju iznosi od 10 do 14 posto, a u slučajevima poput Koprivni­ce i do 40 posto?! Iako smo se nadali da ćemo dobiti odgovor da je poskupljenje opravdano poboljšanjem usluge ili za­poslenjem novog osoblja, rečeno nam je da su sve uzrokovali sami domovi koji - posluju s gubicima!

     „Odluka o povećanju cijena done­sena je nakon detaljne i dugoročne analize poslovanja domova te procjene relevantnih čimbenika, koji utječu na njihovo poslovanje. Prema službenim izvješćima financijskog poslovanja svih 10 domova za starije osobe, čija su osni­vačka prava prenesena na Grad Zagreb, ukupni rashodi proteklih godina bili su znatno veći u odnosu na ostvarene prihode", rekla je pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s inva­liditetom Romana Galić, te dodala kako su razlozi za takvo stanje različiti, od smanjenja decentraliziranih sredstava iz državnog proračuna, preko usklađiva­nja rashoda temeljem državnih propisa i kolektivnih ugovora, do rasta cijena energenata i komunalnih usluga.

     To, naposljetku, dovodi do toga da je ekonomska cijena domova, uz posku­pljenje, i dalje otprilike 25 posto niža od stvarnih troškova poslovanja. Tako se u Zagrebu, po novoj tarifi, za smještaj u stambenom dijelu treba platiti od 160 do 450 kuna više, ovisno o broju kreveta u sobi. Također je u odjelima za pojača­nu njegu cijena uvećana od 320 do 720 kuna za najviši stupanj usluge. Što kori­snici dobivaju za taj novac?

Skuplje po kategorijama

     Kategorizacijom domova umirovlje­nika nastojalo se stupnjevati domove po vrstama i kvaliteti pruženih usluga. No, kako u nas to biva, u istom domu se sada nudi najniži i najviši standard usluga.

      „Kategorizacija domova imala je za cilj razvrstavanje domova u tri kate­gorije, pri čemu su domovi najniže ka­tegorije trebali imati općenito najniži standard usluge i najnižu cijenu. Takva kategorizacija domova nije provedena u cijelosti, budući da je naknadnim iz­mjenama propisa omogućena kategori­zacija usluge ovisno o stupnju potrebne podrške samom korisniku. Općenito go­voreći, cijena ne ovisi o kategoriji doma, već o stupnju, odnosno opsegu pruže­ne usluge ovisno o potrebama samog korisnika", odgovaraju iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     Ako ćemo se voditi logikom „koliko daš, toliko imaš", možemo pretpostaviti da će kvaliteta usluga, naročito za slabo pokretne i teško bolesne štićenike rasti. No, što im ostaje od mirovina? Gospođi s početka priče ostaju 52 kune, nekima i manje. Ako znamo da sve većem dijelu umirovljenika obitelj i skrbnici plaćaju smještaj u domu, nameće se pitanje i koliki je ovo udar i na njihov standard? Čini se da limita u ovom slučaju nema.

Začarani krug

     „Za korisnike koji se smještaju teme­ljem rješenja Centra za socijalnu skrb utvrđuju se prihodi kojima korisnik su­djeluje u plaćanju usluge smještaja, a taj se prihod umanjuje za iznos naknade za osobne potrebe korisnika smještaja, što znači da mu na raspolaganju osta­je mjesečni iznos od 100 kuna. Pritom napominjemo da se cijene za korisnike smještene rješenjem Centra za socijalnu skrb zasad nisu povećavale. Navedeno se ne odnosi na korisnike koji izravno ugovaraju uslugu smještaja s domom", šturo objašnjavaju iz MDOMSP-a.

     I dok pročelnica Galić i ljudi iz Mini­starstva uvjeravaju kako je to bilo za­dnje rješenje i kako su vodili računa o niskom standardu umirovljenika, uz že­ljeno poboljšanje usluga, pitanje je ima li smisla spašavati domove, ako se isto­vremeno provode veliki i skupi projekti deinstitucionalizacije skrbi za starije? Možda do poskupljenja ne bi došlo da se taj novac prelio u domove. No, time bi samo uplovili u začarani krug mjera i ulaganja, gdje bi kvaliteta usluga bila žrtvovana za kvantitetu i dostupnost u zajednici ili obratno.

     Jedino rješenje koje nije izravno na teret korisnika domova ponudio je MDOMSP: „Osobe koje nemaju dostat­nih sredstava za podmirenje troškova smještaja moći će pravo na smještaj ostvariti putem Centra za socijalnu skrb djelomično ili u cijelosti na teret držav­nog proračuna." Pošteno. Zar ne bi dr­žava trebala osigurati da svatko svojom mirovnom može podmiriti trošak smje­štaja u dom, a da onima koji nemaju do­voljno vlastitih prihoda osigura smještaj na teret socijale?