UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO STOJI IZA POSKUPLJENJA SMJEŠTAJA U DOMU?

Zbog domova gubitaša - izgubili umirovljenici

 

Piše: Milan Dalmacija

     Od 1. lipnja poskupili su domovi umirovljenika, vrištali su naslovi iz novina i s televizije. Još jedan udar na ionako devastirani standard umirov­ljenika bio je neizbježan, a došao je na sa­mom početku previranja oko mirovinske reforme. Kao mamac da javnost skrene od bitnog, ili kao još jedno u nizu posku­pljenja, pitali smo se. Mamac nije bio.

     No, kako se umirovljenici koji žive u domovima nose s tim? Objasnit ćemo na primjeru Ankice Šoštarić, koja živi u jednom zagrebačkom domu umirovlje­nika. Pisala nam je ogorčena zbog novo­nastale situacije, koja je za nju, ali i velik broj drugih umirovljenika, dodatno osi­romašenje.

     „Morala sam otići u banku zbog povišenja cijene za smještaj u domu i, suma sumarum, ostaje mi od moje mirovine i 37 godina rada u Krašu - 52 kune! Vrlo dobro se zna kakve su mirovi­ne i da svakome od nas ostaje jako malo za vlastite potrebe, one najosnovnije, često ne više od dva paradajza i jedne paprike", ogorčena je Ankica Šoštarić, te pita: „A lijekovi, higijenske potrepštine, dodatna hrana, knjige, kultura?"

Visoki troškovi

     Čemu onda poskupljenje, koje u za­grebačkom slučaju iznosi od 10 do 14 posto, a u slučajevima poput Koprivni­ce i do 40 posto?! Iako smo se nadali da ćemo dobiti odgovor da je poskupljenje opravdano poboljšanjem usluge ili za­poslenjem novog osoblja, rečeno nam je da su sve uzrokovali sami domovi koji - posluju s gubicima!

     „Odluka o povećanju cijena done­sena je nakon detaljne i dugoročne analize poslovanja domova te procjene relevantnih čimbenika, koji utječu na njihovo poslovanje. Prema službenim izvješćima financijskog poslovanja svih 10 domova za starije osobe, čija su osni­vačka prava prenesena na Grad Zagreb, ukupni rashodi proteklih godina bili su znatno veći u odnosu na ostvarene prihode", rekla je pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s inva­liditetom Romana Galić, te dodala kako su razlozi za takvo stanje različiti, od smanjenja decentraliziranih sredstava iz državnog proračuna, preko usklađiva­nja rashoda temeljem državnih propisa i kolektivnih ugovora, do rasta cijena energenata i komunalnih usluga.

     To, naposljetku, dovodi do toga da je ekonomska cijena domova, uz posku­pljenje, i dalje otprilike 25 posto niža od stvarnih troškova poslovanja. Tako se u Zagrebu, po novoj tarifi, za smještaj u stambenom dijelu treba platiti od 160 do 450 kuna više, ovisno o broju kreveta u sobi. Također je u odjelima za pojača­nu njegu cijena uvećana od 320 do 720 kuna za najviši stupanj usluge. Što kori­snici dobivaju za taj novac?

Skuplje po kategorijama

     Kategorizacijom domova umirovlje­nika nastojalo se stupnjevati domove po vrstama i kvaliteti pruženih usluga. No, kako u nas to biva, u istom domu se sada nudi najniži i najviši standard usluga.

      „Kategorizacija domova imala je za cilj razvrstavanje domova u tri kate­gorije, pri čemu su domovi najniže ka­tegorije trebali imati općenito najniži standard usluge i najnižu cijenu. Takva kategorizacija domova nije provedena u cijelosti, budući da je naknadnim iz­mjenama propisa omogućena kategori­zacija usluge ovisno o stupnju potrebne podrške samom korisniku. Općenito go­voreći, cijena ne ovisi o kategoriji doma, već o stupnju, odnosno opsegu pruže­ne usluge ovisno o potrebama samog korisnika", odgovaraju iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     Ako ćemo se voditi logikom „koliko daš, toliko imaš", možemo pretpostaviti da će kvaliteta usluga, naročito za slabo pokretne i teško bolesne štićenike rasti. No, što im ostaje od mirovina? Gospođi s početka priče ostaju 52 kune, nekima i manje. Ako znamo da sve većem dijelu umirovljenika obitelj i skrbnici plaćaju smještaj u domu, nameće se pitanje i koliki je ovo udar i na njihov standard? Čini se da limita u ovom slučaju nema.

Začarani krug

     „Za korisnike koji se smještaju teme­ljem rješenja Centra za socijalnu skrb utvrđuju se prihodi kojima korisnik su­djeluje u plaćanju usluge smještaja, a taj se prihod umanjuje za iznos naknade za osobne potrebe korisnika smještaja, što znači da mu na raspolaganju osta­je mjesečni iznos od 100 kuna. Pritom napominjemo da se cijene za korisnike smještene rješenjem Centra za socijalnu skrb zasad nisu povećavale. Navedeno se ne odnosi na korisnike koji izravno ugovaraju uslugu smještaja s domom", šturo objašnjavaju iz MDOMSP-a.

     I dok pročelnica Galić i ljudi iz Mini­starstva uvjeravaju kako je to bilo za­dnje rješenje i kako su vodili računa o niskom standardu umirovljenika, uz že­ljeno poboljšanje usluga, pitanje je ima li smisla spašavati domove, ako se isto­vremeno provode veliki i skupi projekti deinstitucionalizacije skrbi za starije? Možda do poskupljenja ne bi došlo da se taj novac prelio u domove. No, time bi samo uplovili u začarani krug mjera i ulaganja, gdje bi kvaliteta usluga bila žrtvovana za kvantitetu i dostupnost u zajednici ili obratno.

     Jedino rješenje koje nije izravno na teret korisnika domova ponudio je MDOMSP: „Osobe koje nemaju dostat­nih sredstava za podmirenje troškova smještaja moći će pravo na smještaj ostvariti putem Centra za socijalnu skrb djelomično ili u cijelosti na teret držav­nog proračuna." Pošteno. Zar ne bi dr­žava trebala osigurati da svatko svojom mirovnom može podmiriti trošak smje­štaja u dom, a da onima koji nemaju do­voljno vlastitih prihoda osigura smještaj na teret socijale?