UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO STOJI IZA POSKUPLJENJA SMJEŠTAJA U DOMU?

Zbog domova gubitaša - izgubili umirovljenici

 

Piše: Milan Dalmacija

     Od 1. lipnja poskupili su domovi umirovljenika, vrištali su naslovi iz novina i s televizije. Još jedan udar na ionako devastirani standard umirov­ljenika bio je neizbježan, a došao je na sa­mom početku previranja oko mirovinske reforme. Kao mamac da javnost skrene od bitnog, ili kao još jedno u nizu posku­pljenja, pitali smo se. Mamac nije bio.

     No, kako se umirovljenici koji žive u domovima nose s tim? Objasnit ćemo na primjeru Ankice Šoštarić, koja živi u jednom zagrebačkom domu umirovlje­nika. Pisala nam je ogorčena zbog novo­nastale situacije, koja je za nju, ali i velik broj drugih umirovljenika, dodatno osi­romašenje.

     „Morala sam otići u banku zbog povišenja cijene za smještaj u domu i, suma sumarum, ostaje mi od moje mirovine i 37 godina rada u Krašu - 52 kune! Vrlo dobro se zna kakve su mirovi­ne i da svakome od nas ostaje jako malo za vlastite potrebe, one najosnovnije, često ne više od dva paradajza i jedne paprike", ogorčena je Ankica Šoštarić, te pita: „A lijekovi, higijenske potrepštine, dodatna hrana, knjige, kultura?"

Visoki troškovi

     Čemu onda poskupljenje, koje u za­grebačkom slučaju iznosi od 10 do 14 posto, a u slučajevima poput Koprivni­ce i do 40 posto?! Iako smo se nadali da ćemo dobiti odgovor da je poskupljenje opravdano poboljšanjem usluge ili za­poslenjem novog osoblja, rečeno nam je da su sve uzrokovali sami domovi koji - posluju s gubicima!

     „Odluka o povećanju cijena done­sena je nakon detaljne i dugoročne analize poslovanja domova te procjene relevantnih čimbenika, koji utječu na njihovo poslovanje. Prema službenim izvješćima financijskog poslovanja svih 10 domova za starije osobe, čija su osni­vačka prava prenesena na Grad Zagreb, ukupni rashodi proteklih godina bili su znatno veći u odnosu na ostvarene prihode", rekla je pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s inva­liditetom Romana Galić, te dodala kako su razlozi za takvo stanje različiti, od smanjenja decentraliziranih sredstava iz državnog proračuna, preko usklađiva­nja rashoda temeljem državnih propisa i kolektivnih ugovora, do rasta cijena energenata i komunalnih usluga.

     To, naposljetku, dovodi do toga da je ekonomska cijena domova, uz posku­pljenje, i dalje otprilike 25 posto niža od stvarnih troškova poslovanja. Tako se u Zagrebu, po novoj tarifi, za smještaj u stambenom dijelu treba platiti od 160 do 450 kuna više, ovisno o broju kreveta u sobi. Također je u odjelima za pojača­nu njegu cijena uvećana od 320 do 720 kuna za najviši stupanj usluge. Što kori­snici dobivaju za taj novac?

Skuplje po kategorijama

     Kategorizacijom domova umirovlje­nika nastojalo se stupnjevati domove po vrstama i kvaliteti pruženih usluga. No, kako u nas to biva, u istom domu se sada nudi najniži i najviši standard usluga.

      „Kategorizacija domova imala je za cilj razvrstavanje domova u tri kate­gorije, pri čemu su domovi najniže ka­tegorije trebali imati općenito najniži standard usluge i najnižu cijenu. Takva kategorizacija domova nije provedena u cijelosti, budući da je naknadnim iz­mjenama propisa omogućena kategori­zacija usluge ovisno o stupnju potrebne podrške samom korisniku. Općenito go­voreći, cijena ne ovisi o kategoriji doma, već o stupnju, odnosno opsegu pruže­ne usluge ovisno o potrebama samog korisnika", odgovaraju iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     Ako ćemo se voditi logikom „koliko daš, toliko imaš", možemo pretpostaviti da će kvaliteta usluga, naročito za slabo pokretne i teško bolesne štićenike rasti. No, što im ostaje od mirovina? Gospođi s početka priče ostaju 52 kune, nekima i manje. Ako znamo da sve većem dijelu umirovljenika obitelj i skrbnici plaćaju smještaj u domu, nameće se pitanje i koliki je ovo udar i na njihov standard? Čini se da limita u ovom slučaju nema.

Začarani krug

     „Za korisnike koji se smještaju teme­ljem rješenja Centra za socijalnu skrb utvrđuju se prihodi kojima korisnik su­djeluje u plaćanju usluge smještaja, a taj se prihod umanjuje za iznos naknade za osobne potrebe korisnika smještaja, što znači da mu na raspolaganju osta­je mjesečni iznos od 100 kuna. Pritom napominjemo da se cijene za korisnike smještene rješenjem Centra za socijalnu skrb zasad nisu povećavale. Navedeno se ne odnosi na korisnike koji izravno ugovaraju uslugu smještaja s domom", šturo objašnjavaju iz MDOMSP-a.

     I dok pročelnica Galić i ljudi iz Mini­starstva uvjeravaju kako je to bilo za­dnje rješenje i kako su vodili računa o niskom standardu umirovljenika, uz že­ljeno poboljšanje usluga, pitanje je ima li smisla spašavati domove, ako se isto­vremeno provode veliki i skupi projekti deinstitucionalizacije skrbi za starije? Možda do poskupljenja ne bi došlo da se taj novac prelio u domove. No, time bi samo uplovili u začarani krug mjera i ulaganja, gdje bi kvaliteta usluga bila žrtvovana za kvantitetu i dostupnost u zajednici ili obratno.

     Jedino rješenje koje nije izravno na teret korisnika domova ponudio je MDOMSP: „Osobe koje nemaju dostat­nih sredstava za podmirenje troškova smještaja moći će pravo na smještaj ostvariti putem Centra za socijalnu skrb djelomično ili u cijelosti na teret držav­nog proračuna." Pošteno. Zar ne bi dr­žava trebala osigurati da svatko svojom mirovnom može podmiriti trošak smje­štaja u dom, a da onima koji nemaju do­voljno vlastitih prihoda osigura smještaj na teret socijale?