UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO STOJI IZA POSKUPLJENJA SMJEŠTAJA U DOMU?

Zbog domova gubitaša - izgubili umirovljenici

 

Piše: Milan Dalmacija

     Od 1. lipnja poskupili su domovi umirovljenika, vrištali su naslovi iz novina i s televizije. Još jedan udar na ionako devastirani standard umirov­ljenika bio je neizbježan, a došao je na sa­mom početku previranja oko mirovinske reforme. Kao mamac da javnost skrene od bitnog, ili kao još jedno u nizu posku­pljenja, pitali smo se. Mamac nije bio.

     No, kako se umirovljenici koji žive u domovima nose s tim? Objasnit ćemo na primjeru Ankice Šoštarić, koja živi u jednom zagrebačkom domu umirovlje­nika. Pisala nam je ogorčena zbog novo­nastale situacije, koja je za nju, ali i velik broj drugih umirovljenika, dodatno osi­romašenje.

     „Morala sam otići u banku zbog povišenja cijene za smještaj u domu i, suma sumarum, ostaje mi od moje mirovine i 37 godina rada u Krašu - 52 kune! Vrlo dobro se zna kakve su mirovi­ne i da svakome od nas ostaje jako malo za vlastite potrebe, one najosnovnije, često ne više od dva paradajza i jedne paprike", ogorčena je Ankica Šoštarić, te pita: „A lijekovi, higijenske potrepštine, dodatna hrana, knjige, kultura?"

Visoki troškovi

     Čemu onda poskupljenje, koje u za­grebačkom slučaju iznosi od 10 do 14 posto, a u slučajevima poput Koprivni­ce i do 40 posto?! Iako smo se nadali da ćemo dobiti odgovor da je poskupljenje opravdano poboljšanjem usluge ili za­poslenjem novog osoblja, rečeno nam je da su sve uzrokovali sami domovi koji - posluju s gubicima!

     „Odluka o povećanju cijena done­sena je nakon detaljne i dugoročne analize poslovanja domova te procjene relevantnih čimbenika, koji utječu na njihovo poslovanje. Prema službenim izvješćima financijskog poslovanja svih 10 domova za starije osobe, čija su osni­vačka prava prenesena na Grad Zagreb, ukupni rashodi proteklih godina bili su znatno veći u odnosu na ostvarene prihode", rekla je pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s inva­liditetom Romana Galić, te dodala kako su razlozi za takvo stanje različiti, od smanjenja decentraliziranih sredstava iz državnog proračuna, preko usklađiva­nja rashoda temeljem državnih propisa i kolektivnih ugovora, do rasta cijena energenata i komunalnih usluga.

     To, naposljetku, dovodi do toga da je ekonomska cijena domova, uz posku­pljenje, i dalje otprilike 25 posto niža od stvarnih troškova poslovanja. Tako se u Zagrebu, po novoj tarifi, za smještaj u stambenom dijelu treba platiti od 160 do 450 kuna više, ovisno o broju kreveta u sobi. Također je u odjelima za pojača­nu njegu cijena uvećana od 320 do 720 kuna za najviši stupanj usluge. Što kori­snici dobivaju za taj novac?

Skuplje po kategorijama

     Kategorizacijom domova umirovlje­nika nastojalo se stupnjevati domove po vrstama i kvaliteti pruženih usluga. No, kako u nas to biva, u istom domu se sada nudi najniži i najviši standard usluga.

      „Kategorizacija domova imala je za cilj razvrstavanje domova u tri kate­gorije, pri čemu su domovi najniže ka­tegorije trebali imati općenito najniži standard usluge i najnižu cijenu. Takva kategorizacija domova nije provedena u cijelosti, budući da je naknadnim iz­mjenama propisa omogućena kategori­zacija usluge ovisno o stupnju potrebne podrške samom korisniku. Općenito go­voreći, cijena ne ovisi o kategoriji doma, već o stupnju, odnosno opsegu pruže­ne usluge ovisno o potrebama samog korisnika", odgovaraju iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     Ako ćemo se voditi logikom „koliko daš, toliko imaš", možemo pretpostaviti da će kvaliteta usluga, naročito za slabo pokretne i teško bolesne štićenike rasti. No, što im ostaje od mirovina? Gospođi s početka priče ostaju 52 kune, nekima i manje. Ako znamo da sve većem dijelu umirovljenika obitelj i skrbnici plaćaju smještaj u domu, nameće se pitanje i koliki je ovo udar i na njihov standard? Čini se da limita u ovom slučaju nema.

Začarani krug

     „Za korisnike koji se smještaju teme­ljem rješenja Centra za socijalnu skrb utvrđuju se prihodi kojima korisnik su­djeluje u plaćanju usluge smještaja, a taj se prihod umanjuje za iznos naknade za osobne potrebe korisnika smještaja, što znači da mu na raspolaganju osta­je mjesečni iznos od 100 kuna. Pritom napominjemo da se cijene za korisnike smještene rješenjem Centra za socijalnu skrb zasad nisu povećavale. Navedeno se ne odnosi na korisnike koji izravno ugovaraju uslugu smještaja s domom", šturo objašnjavaju iz MDOMSP-a.

     I dok pročelnica Galić i ljudi iz Mini­starstva uvjeravaju kako je to bilo za­dnje rješenje i kako su vodili računa o niskom standardu umirovljenika, uz že­ljeno poboljšanje usluga, pitanje je ima li smisla spašavati domove, ako se isto­vremeno provode veliki i skupi projekti deinstitucionalizacije skrbi za starije? Možda do poskupljenja ne bi došlo da se taj novac prelio u domove. No, time bi samo uplovili u začarani krug mjera i ulaganja, gdje bi kvaliteta usluga bila žrtvovana za kvantitetu i dostupnost u zajednici ili obratno.

     Jedino rješenje koje nije izravno na teret korisnika domova ponudio je MDOMSP: „Osobe koje nemaju dostat­nih sredstava za podmirenje troškova smještaja moći će pravo na smještaj ostvariti putem Centra za socijalnu skrb djelomično ili u cijelosti na teret držav­nog proračuna." Pošteno. Zar ne bi dr­žava trebala osigurati da svatko svojom mirovnom može podmiriti trošak smje­štaja u dom, a da onima koji nemaju do­voljno vlastitih prihoda osigura smještaj na teret socijale?