UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SAMOUBOJSTVA STARIJIH OSOBA

Stariji dižu ruku na sebe češće nego ostali

 

     Samoubojstvo je i dalje tabu tema u javnosti, iako je jasna potreba o tome razgovarati i ozbiljno promišljati. Hr­vatska, srećom, nije ekstreman primjer, no određeni trendovi postaju zanimljivi. Oni se, nažalost, uglavnom vežu za starije oso­be, koje se sve manje libe dići ruku na sebe.

     Prema podacima Državnog zavoda za statistiku i MUP-a za razdoblje od 2007. do 2017., osobe starije od 60 godina čine između 40 i 50 posto svih suicida u Hr­vatskoj na godišnjoj razini. Ukupna stopa samoubojstava starijih od 60 godina veća je nego u ostalim dobnim skupinama. Pri­tom je najgora bila 2008. kada su sebi pre­sudile čak 402 starije osobe. Upečatljiv je i podatak da se u dva do tri puta većoj mjeri ubijaju muškarci, nego žene. Možda kao još uvijek tradicionalno društvu stavljamo preveliki teret na muškarca za primarnog hranitelja obitelji.

Alarmantnih 50 posto

     S druge strane, najmanji broj samou­bojstava starijih osoba zabilježen je 2013. kad je 271 osoba odlučila skončati na ovaj način. Također, to je godina u kojoj je su­icid počinilo najmanje starijih žena (67) i muškaraca (204). Iz cjelokupne statistike vidljivo je da je broj samoubojstava kod starijih osoba u blagome porastu, naroči­to u posljednje tri godine.

     Dok je Hrvatska prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2012. prema broju samoubojstava bila u prosje­ku (11,6 osoba na 100.000 stanovnika), ne smije se dopustiti mogući porast trenda, za što je potrebno ozbiljno poraditi na prevenciji.

     Teško je od oka prosuditi što su sve razlozi rastućem broju samoubojica u starijoj dobnoj skupini, no motivi se ipak naziru.

     „Stari su često i žrtve prijevara, ili pak naglo osiromaše odlaskom u mirovinu ili po smrti partnera, ili otkaza prije mirovi­ne. Neizlječive bolesti i tjelesna patnja ta­kođer su česti razlozi za samoubojstvo, a tu je i samoća", ističe psihologinja SUH-a Biserka Budigam, te dodaje kako ima i drugih uzročnika, poput pronalaska utje­he u alkoholu, opijatima i sličnom. Česti simptom je i nepovjerenje prema psiho­lozima ili bilo kojoj drugoj vrsti stručne pomoći.

     Brojni domaći i strani psiholozi i so­ciolozi pokušali su pronaći sve uzroke suicida. Većina ih se slaže kako su, osim psihičkih stanja, to i društvene okolnosti. Tako psihijatrinja Dragica Kozarić-Kova- čić sa suradnicima navodi da su „samou­bojstva češća u doba velikih ekonomskih kriza, a stagniraju i vrijeme gospodarskog napretka. Suprotno laičkom očekivanju, stopa samoubojstava smanjuje se tijekom ratnih razdoblja, a povećava u poratnom razdoblju." Ista znanstvenica navodi i kako je opće poznata činjenica da su samou­bojstva češća u velikim gradovima i kod starijih ljudi.

Brojni motivi

     Starost donosi veću emocionalnu osjetljivost, pa „okidači" za suicid mogu biti posvuda. Najbolnije od svega jest to što se potencijalni samoubojice često obraćaju svojim bližnjima, te otvoreno iskazuju namjeru suicida. Stoga je važno što više razgovarati, ali i ozbiljno shvatiti i zaustaviti potencijalnog samoubojicu u naumu. U tom smislu, ističe psihologinja Budigam „svatko je odgovoran za samou­bojstvo čovjeka iz svoga okruženja". Kako statistika kaže, češće će to biti muškarac negoli žena.

     Sociolog Aleksandar Štulhofer je proučavao poveznicu između suicida i socijalne isključenosti. Definirao je socijalnu isključenost kao „začarani krug koji čine nezaposlenost, siromaštvo i socijalna izolacija" i zaključio kako je povezanost socijalne isključenosti i samoubojstva najčešće neizravna, ali navodi kako je ipak moguće da se kod dugotrajne socijalne isključenosti mogu pojačati čimbenici koji utječu na odluku o počinjenju suicida. U Hrvatskoj, gdje je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni siromaštva, logično je pretpostaviti visok utjecaj siromaštva, ovrha, dugova, gubitka dostojanstva. Ništa čudno da broj samoubojica, osobito ranjive kategorije starijih osoba, raste. Čak 78% svih globalno počinjenih samoubojstava bilježe se u zemljama s niskom ili srednjom ekonomskom razvijenošću. A Hrvatska razvojno uporno klizi ka dnu; sada smo tek nešto razvijeniji od Bugarske.

     Ako ćemo gledati ukupnu statistiku, u Hrvatskoj svakog dana dvije osobe skončaju život od vlastite ruke, a još dvije to pokušaju. Hrvatska je prošla ratno i poratno razdoblje te ekonomsku krizu, pa je, prema mišljenju stručnjaka, izvjesno da su upravo to bili uzročnici povećanog broja samoubojstava u pojedinim razdobljima. No i raspad tradicionalne obitelji i sve veća usamljenost, koja je u trećoj životnoj dobi učestala, faktori su koji utječu na sve veći postotak samoubojstava baka i djedova.

      Da, stope smrtnosti zbog samoubojstava rastu s dobi. Samoubojica će vjerojatnije biti stariji muškarac koji će skratiti svoje muke vješanjem i to u urbanom kontinentalnom dijelu Hrvatske. Teško je spriječiti, no neke preventivne mjere mogu se poduzeti, primjerice, povećanje mirovina, otvaranje klubova i programa za starije u gradovima sjevera Hrvatske. Prije svega, potrebno je vratiti dostojanstvo starijim osobama.

Milan Dalmacija