UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 Podržavamo početak reforme drugog stupa

 

     „Matica umirovljenika Hrvatske i Sindikat umirovljenika Hrvatske podržavaju prijedlog Ministarstva rada i mirovinskog sustava da se u trenutku umirovljenja omogući izbor svakom pojedinom osiguraniku hoće li ostati u drugom stupu ili s doprinosima i prinosima prijeći natrag u prvi stup i ostvariti jednaka prava, uključujući i dodatak od 27 posto. Ministar Marko Pavić  posve je razložno iznio taj prijedlog i njime nije ukinuo drugi mirovinski stup, ali je načeo reformu drugog obveznog mirovinskog stupa i tako prvi put uvažio i mišljenja koja Matica i Sindikat umirovljenika već godinama iznose. 

            U javnim reagiranjima proteklih dana to je uzbudilo privatne bankare i njihove lobije i zagovornike koji se u medijima predstavljaju kao tobožnji zaštitnici sadašnjih, a posebno budućih umirovljenika. 

            Matica i Sindikat umirovljenika upozoravaju na negativne strane obveznog drugog mirovinskog stupa, koji je uveden pod pritiskom Svjetske banke 2002. godine kao tzv. kapitalizirana štednja. Nastao je tako što je smanjena uplata u prvi stup generacijske solidarnosti sa 20 na 15 posto od bruto plaće zaposlenih pa se pet posto obavezno uplaćuje u drugi stup. Prebacivanjem tih pet posto, što je godišnje više od pet milijardi kuna, u privatne mirovinske fondove, stvoren je ogroman financijski nedostatak za isplatu sadašnjih mirovina pa se to  namiruje iz državnog proračuna. Država stoga uzima taj isti novac od bankara, zadužuje se i plaća visoke kamate pa je takav model doveo do enormnog povećanja državnog javnog duga.

Europa uglavnom ne poznaje obvezni drugi stup kojeg napadno guraju lobiji privatnog financijskog kapitala u Hrvatskoj. Većina zemalja u tranziciji, među kojima su Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, koje su imale sličan model drugog stupa kao i Hrvatska, praktički su ga ukinule, a Češka i Slovenija su takav model odbile uvesti odmah na početku.

           U drugom stupu sada je u Hrvatskoj akumulirano oko 95 milijardi kuna i očito je to preveliki zalogaj, koji traži vrlo ozbiljne i odgovorne odluke o njegovoj sudbini, ali se ne smiju zanemariti iskustva drugih zemalja. Protivimo se povećanju izdvajanja u drugi stup, a posebno na račun prvog stupa iz kojeg mirovinu primaju gotovo svi sadašnji umirovljenici.

Kad je riječ o dodatku na mirovinu od 27 posto, glasnogovornici financijske industrije netočno, tendenciozno i namjerno stvaraju paniku, jer ovdje nitko nikome ništa ne otima i ne oduzima. Pravo na dodatak na mirovinu imaju samo umirovljenici koji su mirovinu ostvarili isključivo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju od 1. siječnja 1999. na dalje. Od 1. siječnja 2012. dodatak na mirovinu postao je sastavni dio mirovine, ali se on ne odnosi na umirovljenike koji ne uplaćuju puni mirovinski doprinos od 20 posto u prvi stup.

            Sadašnji težak položaj umirovljenika i njihovo siromaštvo treba rješavati mirovinskom reformom, a u okviru toga i kroz reformu drugog obveznog mirovinskog stupa, vrućeg krumpira, kojeg se ni jedna hrvatska vlada do sada nije usudila dirati. Ova ga se samo dotakla, iako bi, po mišljenju umirovljeničkih udruga trebala izvršiti dubinsku reformu drugog mirovinskog stupa po ugledu na druge zemlje u tranziciji.

A mirovine u Hrvatskoj, prema upozorenju Europske komisije, u odnosu na prosječne plaće, najniže su u Europskoj uniji. Stoga je prioritet promjena formule za usklađivanje mirovina  kako bi se zaustavilo daljnje osiromašivanje već osiromašenih umirovljenika.

            Nema stvarne mirovinske reforme u Hrvatskoj bez dva važna preduvjeta: da se razradi i provede cjelovita reforma obveznog drugog mirovinskog stupa, te da se provede odvajanje svih mirovina prema posebnim propisima. Kad se od ukupnog godišnjeg troška za sve mirovine (38 milijardi kuna) odbije 21 milijarda kuna prikupljena doprinosima, ostaje manjak od 17 milijardi. No, od toga nešto više od 6 milijardi godišnje čini trošak drugog obveznog mirovinskog stupa (pet posto doprinosa, kamate i naknade), a oko 6 milijardi je trošak mirovina po posebnim propisima. Sve druge mirovine temeljem rada i solidarnosti (obiteljske, invalidske) su izrazito niske i terete javni proračun samo s dodatnih četiri milijarde kuna.

            Očekujemo od ove mirovinske reforme i mjere zaustavljanja daljnjeg siromašenja umirovljenika.“ stoji u zajedničkom priopćenju Sindikata i Matice umirovljenika Hrvatske od dana 3. srpnja 2018., kojeg potpisuju predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović i predsjednica MUH-a Višnja Fortuna.