UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ovjera ugovora o doživotnom uzdržavanju

Čekati na sudu ili (pre)platiti kod bilježnika

 

     Starije osobe često potpisuju ugovore o uzdržavanju na­dajući se poboljšanju kvalitete svog života i mogućnosti da uz tuđu pomoć lakše obavljaju svakodnevne aktivno­sti. No, da bi takvi ugovori bili valjani, odnosno da bi se mogle primijeniti odredbe iz ugovora, potrebno ga je prvo ovjeriti kod javnog bilježnika ili na sudu. I to može činiti ogromnu ra­zliku.

     Zakon o obveznim odnosima, člankom 580. stavkom 1. propisuje formu kako ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen da bi bio valjan. Uz pisani oblik traži se ispunjenje i druge pretpostavke za valjanost, a to je ovjera od suca nadležnog suda ili solemnizacija po javnom bilježniku, te kao druga mogućnost, sastavljanje ugovora u obliku javnobiIježničkog akta.

     Zanimljivo je da u slučajevima sklapanja ugovora o doži­votnom uzdržavanju, ugovaratelji najmanje koriste moguć­nost ovjere ugovora od strane suda, koja je najjeftinija opcija za zainteresirane. Naime, za sudsku ovjeru takvog ugovora plaća se pristojba u iznosu od 500 kuna, te još dodatnih 100 kuna za prijedlog ovjere.      Dodatna prednost kod sudske ovje­re ugovora ili prilikom sastavljanja ugovora u obliku javnobiIježničkog akta jest to što ovlaštena osoba ugovarateljima čita ugovor i upozorava ih na njegove posljedice. Jedini nedosta­tak ovjere ugovora kod nadležnog suca je duljina trajanja tog postupka, koji u pravilu nije kraći od 6 mjeseci, što može do­vesti do odustajanja od ugovora, pa i od samog uzdržavanja.

     Iznos za solemnizaciju gotovog ugovora kod javnog bi­lježnika ili odvjetnika se određuje prema vrijednosti predme­ta pravnog posla. Ako vrijednost nekretnine iznosi, primjeri­ce, 750.000 kuna, onda je iznos za solemnizaciju 2.650 kuna.

Iznos za sastavljanje ugovora u obliku javnobilježničkog akta također se računa prema vrijednosti pravnoga posla i u pravilu je dvostruko veći od iznosa za solemnizaciju. Također, javni bilježnik je kod solemnizacije dužan upozoriti na even­tualne propuste pri sastavljanju ugovora, kao i o razlici izme­đu ugovora o doživotnom i o dosmrtnom uzdržavanju.

     Tako kod javnog bilježnika uzdržavatelji odmah po dola­sku u ured izađu s obavljenim poslom, ali olakšani za iznos od nekoliko tisuća kuna. Problem leži u tome što uzdržavatelji često ni nemaju toliko novca, pa ga „posuđuju" od primatelja uzdržavanja ili ga, u slučaju ugovora o dosmrtnom uzdrža­vanju, nadoknađuju putem imovine koja je navedena u tom ugovoru.

SUH smatra da razlika u vrijednosti postupka ovjere ugo­vora o uzdržavanju nije poštena, te ide isključivo u korist jav- no-bilježničkog lobija. Uz to se traži obavezno isticanje pred­nosti i nedostataka potpisivanja i ovjeravanja takvih ugovora.

Mia Škarica

 

prevarena baka

     Devedeset dvogodišnja Katarina D. iz Splita potpi­sala je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s nećakom koji se nakon desetogodišnje pauze odjednom pojavio i obradio je. Odveo ju je kod bilježnika i rekao da je to prema zakonu i da mora potpisati. Njezina snaha, koja zapravo jedina brine o starici, je saznala za to od bake koja je ugovor uspjela pročitati kod kuće i shvatiti da je prevarena. Sada je u depresiji, no formalno pravno je po­veći stan u centru Splita već prešao u vlasništvo nećaka i sada joj preostaje samo pokretanje spora i dokazivanje kako je prevarena. Nećak već traži kupca kome bi pre­prodao stan, a snaha odvjetnika koji bi stavio zabilježbu.

 

ugovor bez ovjere

     T.B. i S.M. iz Zagreba međusobno su potpisali ugovor o doživotnom uzdržavanju. T.B. je odmah po potpisu po­čeo primjenjivati odredbe iz ugovora te tražiti od S.M. imovinu predviđenu ugovorom. S.M. ga je tužio jer nije bio zadovoljan odnosom, a ugovor srećom nije bio ovje­ren. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Gzz 21/92, od 4. studenog 1992. jasno se kaže da ako ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca, davalac uzdržavanja ne može steći imovinu primaoca uzdržavanja, čak ni u slučaju ako je takav ugovor, koji nema potrebnu formu, izvršen. Cilj je forme propisane odredbama članka 122. Zakona o na­sljeđivanju (pisani oblik i ovjera po sucu) da zaštiti pravo nužnih nasljednika prema kojem, samo ako je ostavitelj svoju imovinu darovao ugovorom o doživotnom uzdrža­vanju, nemaju pravo na nužni dio, pa se zbog nedostatka forme, ugovor o doživotnom uzdržavanju ne može kon- validirati izvršenjem usmenog ili pismenog ugovora bez ovjere suca u cijelosti ili u jednom dijelu.

 

zovite pravno savjetovalište

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb