UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

od japana do hrvatske

Zatvor bolji od gladi?

 

     Japan ima najstariju populaciju u svijetu, s više od četvrtine gra­đana starijih od 65 godina. To je svakako visok trošak za japanske javne financije, no posljednjih godi­na bilježi se novi neočekivani trend: prema statistikama sve više starijih Japanaca počini manja kriminalna djela, kako bi proveli ostatak života u zatvoru. Brojke govore da je tako­zvani kriminal starijih građana viso­ko iznad ijedne druge demografske grupacije, a u zadnjih dvadesetak godina se učetverostručio.

U zatvorima je sada svaki peti zatočenik starija osoba. A u većini slučajeva, devet od deset njih su sta­rije žene. Zločin zbog kojega završe u zatvoru je u pravilu sitna krađa u dućanu.

Dobrovoljno put zatvora

     Takav neuobičajeni fenomen ima korijenje u nedovoljno organiziranoj skrbi o starijim osobama. Broj japan­skih seniora koji žive potpuno sami je od 1985. godine porastao za 600 posto. Polovica svih privedenih zbog sitnih krađa žive sami, a najnovijim ispitivanjima japanske vlade, čak 40 posto počinitelja je izjavilo kako ne­maju obitelj ili nemaju komunikaci­ju s rodbinom. Takvim je seniorima život u zatvoru bolji od alternative. Voditeljica Ženskog zatvora lwakuni je pojasnila: „Možda imaju obitelj. Možda imaju kuću, ali nemaju mje­sto gdje se osjećaju doma"

     Zatvorski smještaj za starije „sitne lopove" košta oko 20 tisuća dolara po zatvoreniku godišnje, a nekad čak i više s obzirom na porasle troš­kove liječenja i posebne skrbi za sta­rije. Ipak, Japanci odlaze u zatvor pri­je svega kako ne bi bili sami, te kako bi stekli zajednicu kakvu ne mogu ostvariti izvan zatvora.

     „Uživam biti u zatvoru. Uvijek su oko meni ljudi, ne osjećam se osa­mljena. Kad sam bila po drugi put, odlučila sam da se neću vratiti, no sada sam već četvrti put jer sam osjećala nostalgiju. I opet ću doći kad me otpuste", naglašava jedna od zatvorenica.

Namjerno počinjenje sitnih krađi radi odlaska u zatvor u Japanu je tek bijeg od samoće i kvalitetnije zdrav­stvene skrbi, a ne doista od gladi. No, japanska vlada uzima taj problem vrlo ozbiljno, nastojeći poboljšati su­ stav socijalne skrbi i uključenosti.

     Život u zatvoru nije lak, no sve je više ljudi kojima je ipak bolji nego izvan njega.

Tko je vidio krasti još?

     Je li tako i u Hrvatskoj? Na strani­cama Ministarstva unutarnjih poslo­va nema nikakvih statistika i podata­ka, pa smo išli„po vezi". Nevjerojatno i istinito je kako u Hrvatskoj nema evidentiranja sitnih krađa, odnosno krađa manje vrijednosti, već se u službenim statistikama vode kao pri­javljene krađe, a takvih je lani u Hr­vatskoj bilo samo 2.542, od čega je izvršitelja starijih od 60 godina bilo samo 7,3 posto. Ispada da kod nas gotovo nitko ne krade, a stari su u potpunosti dobro opskrbljeni i soci­jalizirani, da im ne padaju na pamet japanske doskočice.

No, je li baš tako? Nedavno smo na tematskoj Facebook stranici Sin­dikata umirovljenika Hrvatske („Po­kret protiv siromaštva starijih oso­ba") objavili noticu o Koprivničanki koja je tri godine prikrivala smrt oca i uredno podizala njegovu mirovinu. Reakcije pratitelja su neočekivane. Gotovo je nitko ne bi kaznio, jer „što je to prema Todoriću ili Sanaderu?" Drugi, pak, ironiziraju kako joj žele dugogodišnji zatvor, kako bi imala od čega živjeti sada kad su je otkrili. Ako budućnost počinje od promje­ne svijesti, onda će uskoro i stariji Hrvati, poput Japanaca, uskoro kre­nuti - dobrovoljno put zatvora! No, držimo da ipak neće, jer je hrvatska priča uvijek posebna.

     Naime, tu bi i u zatvoru ostali gladni. Poznat je od prije pet godina slučaj u Remetincu kad su otkrivene malverzacije s nabavom hrane, što je posljedično skresalo zatvoreničke obroke. Tako, nema opasnosti. Glad­ni umirovljenici će i dalje skupljati plastične boce po kontejnerima, sve dok neki ministar ne ukine otkupnu cijenu ili gradonačelnik uvede zabra­nu, poput gradske uprave Rovinja. Tko čeka, dočeka. Jednog dana će i u Hrvatskoj biti kao u Japanu.

Jasna A. Petrović