UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

oecd: zabunom dodali sto posto

Hrvatska ima najdarežljivije mirovine na svijetu!?

 

     Vrli ministar rada i mirovinskog sustava, Marko Pavić, prije mjesec dana je počeo samo­uvjereno skakutati od skupa do sku­pa i svima govoriti kako je hrvatski mirovinski sustav najdarežljiviji na svijetu. Da, dobro ste čuli: na svije­tu! I to tako da umirovljenik„izvuče" kroz mirovine 133 posto više nego što je uložio kroz doprinose.

Vjerojatno je u tu papazjaniju uvjerio i premijera, te ostale člano­ve Vlade, što mu stavlja ogromnu širinu djelovanja za predstojeću mi­rovinsku reformu. Često spominje i svoju baku koja ima 90 godina i već je 40 godina u mirovini, kao znan­stveni dokaz svojih netočnih teza.

     Otkuda ministru takva priča, kad svatko zna izračunati koliko je po­sto doprinosa uplatio i za koliko go­dina života u mirovini mu to može dostajati za preživljavanje. Od toga prežive prosječno 20 godina (s trendom opadanja), a nepotrošeni ostatak se troši u unutargeneracijskoj solidarnosti. Neki njegov dični suradnik je pročitao na linku     Svjet­skog ekonomskog foruma sljedeće: „Umirovljenici u Nizozemskoj, Tur­skoj i Hrvatskoj primaju više od 100 posto od svoje radničke plaće kad odu u mirovinu. Nizozemski i Turski penzioneri dobivaju 101 odnosno 102 posto (od svoje prethodne pla­će), ali hrvatski primaju velikoduš­nih 129 posto."

     To je izračun prema podacima OECD-a koji je analizirao podatke iz svojih 35 zemalja članica i nekih drugih zemalja. I tako je ta „neka druga zemlja", Hrvatska, postala hit, ali samo zabunom. Točan je podatak da je riječ o relativnom udjelu prosječne bruto mirovine u prosječnoj bruto plaći, a to u Hr­vatskoj iznosi 29 posto, a ne 129 posto, kako navodi OECD. Odmah smo digli buku, kontaktirali naj­stručnije osobe iz Hrvatskog za­voda za mirovinskog osiguranje, ali i nekolicinu najuglednijih struč­njaka i znanstvenika za mirovinski sustav, i dobili potvrdu da je riječ upravo o tome: na temelju nebu­loznih podataka koji su pristigli iz Hrvatske ili iz Svjetske banke o Hr­vatskoj, OECD se zabunio samo za - sto posto!

     SUH je odmah uputio službeni upit čelnicima WEF-a i upozorio na ogromnu grešku, koja osobito u ovom trenutku kad kreće mirovin­ska reforma, predstavlja ozbiljan problem u percepciji potrebnih politika i mjera. Naglašeno im je kako je više od 52 posto mirovina u Hrvatskoj ispod državne linije siro­maštva, a svaki treći građanin stari­ji od 65 godina je u zoni rizika od siromaštva, te da je istina upravo suprotna, zajedno s Velikom Brita­nijom, Hrvatske je na sramotnom dnu ljestvice sa 29 posto.

     Kako nije objavljena ispravka, niti je stiglo očitovanje, SUH je sada uputio službeni prigovor na netoč­ne podatke oEcD-u zahtijevaju­ći javnu objavu točnih podataka. OECD će valjda odgovoriti, ili će se zatražiti pojašnjenje preko FERPA/ Europske federacije za umirovlje­nike i starije osobe. Ako i jesmo na Zapadnom Balkanu, valjda za­služujemo ravnopravni „statistički tretman". No, najveći je problem što nam mirovinsku reformu vodi osoba koja je povjerovala OECD-u, jer ako oni kažu da imamo najdare­žljivije mirovine na svijetu, onda ih i ne treba povećavati, zar ne?

Jasna A. Petrović