UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


casino ekonomija

Hrvatska u luđačkoj košulji drugog mirovinskog stupa

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto svaka mirovinska reforma mora krenuti od reforme drugog stupa? Zato jer to i jest najveći problem mirovin­skog sustava u Hrvatskoj - konačno se u nečemu uvodno slažemo s resornim ministrom Markom Pavićem. No, ministru su fond-menadžeri uredno objasnili kako to znači povećati iz­dvajanja iz prvog javnog mirovinskog stupa s pet na čak 10 posto, pa time zakucati posljednji čavao u lijes mirovinskog sustava. Utopijski je neodrživa ideja da financiranje mirovin­skog sustava kapitalnim pokrićem može doprinijeti razvoju tr­žišta kapitala i gospodarskom rastu, tako da bi korist na koncu imali i umirovljenici.

Grijane kožne fotelje

     No, potrebno je objasniti karakter obveznog drugog mirovinskog stupa po modelu Svjetske banke i njegove posljedice po hrvatske javne financije. Dakle, bankari su se domislili kako će osnovati četiri obvezna mirovinska fonda pri svojim (stranim) bankama te od toga zarađivati visoke plaće, voziti luksuzne automobile s grijanim kožnim sjedali­ma i krajem godine dijeliti velike bonuse. Država im od cje­lovitog mirovinskog doprinosa od 20 posto, jednu četvrtinu prebacuje na upravljanje i kapitaliziranje, a kako državi onda nedostaje novac za isplatu mirovina prema općim i poseb­nim propisima, njima je najlakši način taj isti novac posuditi natrag državi i naplatiti masne kamate. Država je jamac za drugi stup, a istovremeno i posuđuje vrijednost iz njega, te se zadužuje da pokrpa rupu nastalu samim izdvajanjem u nj. Ludilo, zar ne!

     No, nekad se bankari i poigraju pa kupe ponešto dionica, a na njima u pravilu izgube novce, jer je većina njihovih skro­mnih ulaganja u dionice politički obojena. Baš svi su znali da iza takvih investicija stoji politička inicijacija, a ne poduzet­nički genij. Stotine tisuća kuna su dva mirovinska fonda do sada izgubila na dionicama Leda (Agrokora), a i oni i neki drugi su do sada pogubili na dionicama Centar i Credo banaka, Nexea, Magme, Ingre, Luke Ploče, Dalekovoda, Optime, Metroneta... Točnije krajem prošlog desetljeća izgubili su nevjerojatnih 4,8 milijardi kuna na dionicama tvrtki koje nisu dobro stajale, ali su banke kao njihovi kredi­tori našle svoj interes i u tome. A gubici po Agrokoru se još zbrajaju, procijenjeno barem jednu milijardu kuna do sada.

     O tome se, međutim, ne govori u javnosti. O tome se šuti, ili tek šapće, jer banke i financijska industrija u cijelosti iteka­ko financiraju medije u Hrvatskoj. Pa tko bi grizao ruku koja te hrani!

Koliki su gubitci drugog stupa?

     Hajdemo vidjeti koja je prava istina o tome da Hrvatska previše troši na mirovine. S osnova mirovinskog doprinosa iz plaća, prikupilo se 2017. godine 21,524 milijarde kuna, a 38,890 se isplatilo za mirovine. I sada udre ministar kukulelekati kako je to više od 17 milijardi kuna manjka. Ma je li to baš tako? Nije li u tih 17 milijardi i oko sedam milijardi tranzicij­skog troška drugog mirovinskog stupa godišnje (doprinosi pet posto, kamate šest posto i upravljačke i ulazne naknade). Zatim, tu ide i više od šest milijardi kuna za mirovine po po­sebnim propisima. I kad sve to zbrojimo, eto nam „manjka" od samo četiri milijarde kuna godišnje, što bi svakako bilo niže kada bismo odbili i cijenu usklađivanja mirovina za one prema posebnim propisima. Kad bi država razlučila sve te iznose za povlaštene, posebne i banke (drugi stup), ne bi se uopće moglo reći da su mirovine - preskupe, ali bi se moglo reći kako građani zapravo plaćaju konačni ceh, te se sve svo­di na kockanje radničkom štednjom za mirovine.

     Češka i Slovenija jedine su od postsocijalističkih zema­lja kojima je namijenjen ovaj model Svjetske banke, a koje tada nisu imale vanjski dug pa su stoga mogle odbiti model obvezne kapitalizirane štednje. No, uvele su ga, iz okruženja - Mađarska, Poljska, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Hrvat­ska, i gle, sve su ukinule obvezatni drugi stup, te uvele do­brovoljni. Samo zato kako bi spasili buduće žrtve, umirovlje­nike koji će primati bitno smanjene mirovine zbog drugog stupa, te javne financije.

Znanstvenici koji znaju istinu

     Što točno Hrvatsku drži u takvoj luđačkoj košulji, na­spram svih zemalja koje su dosad postupile drukčije, ne bi li se izvukle pred evidentnom opasnošću od kasino ekonomi­je? Što tjera ministra rada i mirovinskog sustava na uporno zagovaranje banaka i povećanje izdvajanja u drugi stup oti­manjem iz javnog prvog stupa?

 

     Nemamo odgovor, koji ne bi bio kažnjiv kao kleve­ta. Ali, imamo odgovor koji govori istinu: sa zaključno 2016. godinom ugledni znanstvenički timovi su izraču­nali kako je do tada registriran višak neto imovine ob­veznih fondova od 77,5 milijardi, što u odnosu na upla­ćene doprinose prividno iznosi zaradu od 16,7 milijardi kuna. Točno. No, za takve fiktivne prinose plaćena je previsoka cijena od 25 milijardi kuna i ona iznosi 9,3 milijarde kuna više od vrijednosti neto imovine. Razu­mijete li? Za toliko je veći ukupni gubitak ostvaren od strane obveznih fondova. Nema zarade. Samo gubitak!

     Tko ne razumije, neka pita brojne ugledne znanstveni­ke i profesore kojima je zalijepljen flaster na usta, a ne čuje ih se čak i kad govore: dr.sc. Ljubo Jurčić, dr.sc. Ivan Lo- vrinović, dr.sc. Drago Jakovčević, dr.sc. Gojko Bežovan, dr.sc. Vladimir Čavrak, dr. Guste Santini, dr.sc. Ante Sa- modol, mr.sc. Snježana Andrijević... Oni isto znaju da je ovo istina.