UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


casino ekonomija

Hrvatska u luđačkoj košulji drugog mirovinskog stupa

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto svaka mirovinska reforma mora krenuti od reforme drugog stupa? Zato jer to i jest najveći problem mirovin­skog sustava u Hrvatskoj - konačno se u nečemu uvodno slažemo s resornim ministrom Markom Pavićem. No, ministru su fond-menadžeri uredno objasnili kako to znači povećati iz­dvajanja iz prvog javnog mirovinskog stupa s pet na čak 10 posto, pa time zakucati posljednji čavao u lijes mirovinskog sustava. Utopijski je neodrživa ideja da financiranje mirovin­skog sustava kapitalnim pokrićem može doprinijeti razvoju tr­žišta kapitala i gospodarskom rastu, tako da bi korist na koncu imali i umirovljenici.

Grijane kožne fotelje

     No, potrebno je objasniti karakter obveznog drugog mirovinskog stupa po modelu Svjetske banke i njegove posljedice po hrvatske javne financije. Dakle, bankari su se domislili kako će osnovati četiri obvezna mirovinska fonda pri svojim (stranim) bankama te od toga zarađivati visoke plaće, voziti luksuzne automobile s grijanim kožnim sjedali­ma i krajem godine dijeliti velike bonuse. Država im od cje­lovitog mirovinskog doprinosa od 20 posto, jednu četvrtinu prebacuje na upravljanje i kapitaliziranje, a kako državi onda nedostaje novac za isplatu mirovina prema općim i poseb­nim propisima, njima je najlakši način taj isti novac posuditi natrag državi i naplatiti masne kamate. Država je jamac za drugi stup, a istovremeno i posuđuje vrijednost iz njega, te se zadužuje da pokrpa rupu nastalu samim izdvajanjem u nj. Ludilo, zar ne!

     No, nekad se bankari i poigraju pa kupe ponešto dionica, a na njima u pravilu izgube novce, jer je većina njihovih skro­mnih ulaganja u dionice politički obojena. Baš svi su znali da iza takvih investicija stoji politička inicijacija, a ne poduzet­nički genij. Stotine tisuća kuna su dva mirovinska fonda do sada izgubila na dionicama Leda (Agrokora), a i oni i neki drugi su do sada pogubili na dionicama Centar i Credo banaka, Nexea, Magme, Ingre, Luke Ploče, Dalekovoda, Optime, Metroneta... Točnije krajem prošlog desetljeća izgubili su nevjerojatnih 4,8 milijardi kuna na dionicama tvrtki koje nisu dobro stajale, ali su banke kao njihovi kredi­tori našle svoj interes i u tome. A gubici po Agrokoru se još zbrajaju, procijenjeno barem jednu milijardu kuna do sada.

     O tome se, međutim, ne govori u javnosti. O tome se šuti, ili tek šapće, jer banke i financijska industrija u cijelosti iteka­ko financiraju medije u Hrvatskoj. Pa tko bi grizao ruku koja te hrani!

Koliki su gubitci drugog stupa?

     Hajdemo vidjeti koja je prava istina o tome da Hrvatska previše troši na mirovine. S osnova mirovinskog doprinosa iz plaća, prikupilo se 2017. godine 21,524 milijarde kuna, a 38,890 se isplatilo za mirovine. I sada udre ministar kukulelekati kako je to više od 17 milijardi kuna manjka. Ma je li to baš tako? Nije li u tih 17 milijardi i oko sedam milijardi tranzicij­skog troška drugog mirovinskog stupa godišnje (doprinosi pet posto, kamate šest posto i upravljačke i ulazne naknade). Zatim, tu ide i više od šest milijardi kuna za mirovine po po­sebnim propisima. I kad sve to zbrojimo, eto nam „manjka" od samo četiri milijarde kuna godišnje, što bi svakako bilo niže kada bismo odbili i cijenu usklađivanja mirovina za one prema posebnim propisima. Kad bi država razlučila sve te iznose za povlaštene, posebne i banke (drugi stup), ne bi se uopće moglo reći da su mirovine - preskupe, ali bi se moglo reći kako građani zapravo plaćaju konačni ceh, te se sve svo­di na kockanje radničkom štednjom za mirovine.

     Češka i Slovenija jedine su od postsocijalističkih zema­lja kojima je namijenjen ovaj model Svjetske banke, a koje tada nisu imale vanjski dug pa su stoga mogle odbiti model obvezne kapitalizirane štednje. No, uvele su ga, iz okruženja - Mađarska, Poljska, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Hrvat­ska, i gle, sve su ukinule obvezatni drugi stup, te uvele do­brovoljni. Samo zato kako bi spasili buduće žrtve, umirovlje­nike koji će primati bitno smanjene mirovine zbog drugog stupa, te javne financije.

Znanstvenici koji znaju istinu

     Što točno Hrvatsku drži u takvoj luđačkoj košulji, na­spram svih zemalja koje su dosad postupile drukčije, ne bi li se izvukle pred evidentnom opasnošću od kasino ekonomi­je? Što tjera ministra rada i mirovinskog sustava na uporno zagovaranje banaka i povećanje izdvajanja u drugi stup oti­manjem iz javnog prvog stupa?

 

     Nemamo odgovor, koji ne bi bio kažnjiv kao kleve­ta. Ali, imamo odgovor koji govori istinu: sa zaključno 2016. godinom ugledni znanstvenički timovi su izraču­nali kako je do tada registriran višak neto imovine ob­veznih fondova od 77,5 milijardi, što u odnosu na upla­ćene doprinose prividno iznosi zaradu od 16,7 milijardi kuna. Točno. No, za takve fiktivne prinose plaćena je previsoka cijena od 25 milijardi kuna i ona iznosi 9,3 milijarde kuna više od vrijednosti neto imovine. Razu­mijete li? Za toliko je veći ukupni gubitak ostvaren od strane obveznih fondova. Nema zarade. Samo gubitak!

     Tko ne razumije, neka pita brojne ugledne znanstveni­ke i profesore kojima je zalijepljen flaster na usta, a ne čuje ih se čak i kad govore: dr.sc. Ljubo Jurčić, dr.sc. Ivan Lo- vrinović, dr.sc. Drago Jakovčević, dr.sc. Gojko Bežovan, dr.sc. Vladimir Čavrak, dr. Guste Santini, dr.sc. Ante Sa- modol, mr.sc. Snježana Andrijević... Oni isto znaju da je ovo istina.