UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

INICIJATIVA ZA PROMJENE ZAKONA

Uvedite registar ugovora o uzdržavanju!

Sindikat umirovljenika Hrvatske ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću uputio Inicijativu za izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima

 

     Ugovori o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju česta su tema naših članaka i pravnih savjeta. Od 2.500 ljudi koji se godišnje jave u Pravno savjeto­valište SUH-a, više od 10 posto otpada na razne oblike nepridržavanja takvih ugovora ili prijevara na njihovoj osnovi. Uglavnom se radi o slučajevima zanemarivanja, prijenosa imovine i drugih radnji koje smanjuju dostojan­stvo starijih osoba, a kojih u trenutku potpisivanja ugovo­ra one nisu bile svjesne. No, čak i da je s time sve u redu, postoje neke opasne „začkoljice" koje starijim osobama često promaknu.

     Glavna razlika između ugovora o doživotnom i o do­smrtnom uzdržavanju jest ta što kod ugovora o dosmrt­nom uzdržavanju uzdržavatelj ima pravo uknjižbe na imovinu primatelja uzdržavanja odmah po potpisu ugo­vora. Tako, često osobe i ne znaju da više ne žive u svojoj kući i stanu, ako nisu smještene u domove umirovljenika.

     Veliki problem je i praksa ovjeravanja ili solemnizacije takvih ugovora kod javnih bilježnika ili odvjetnika. Oni se rukovode profitom i često, gotovo uvijek, ne naglašavaju negativne učinke, niti upozoravaju na moguće posljedice sklapanja takvih ugovora. Čak štoviše, neki i nagovaraju starije osobe na potpis takvih ugovora, što one prihva­ćaju, naivno uvjerene kako će se zadovoljiti sve njihove potrebe.

     Stoga je Sindikat umirovljenika Hrvatske ministru pra­vosuđa Draženu Bošnjakoviću 10. travnja 2018. uputio Inicijativu za izmjene i dopune Zakona o obveznim odno­sima, koja se odnosi upravo na dio s ugovorima o doživot­nom i dosmrtnom uzdržavanju. Kako bi se dodatno zašti­tili primatelji uzdržavanja, SUH predlaže da javni bilježnici i odvjetnici upoznaju klijente s posljedicama potpisiva­nja ugovora o uzdržavanju, te da provjere sposobnost i ovlaštenje stranaka za sklapanje ugovora.      Nadalje, prema prijedlogu SUH-a, ugovor o doživotnom uzdržavanju je ništavan ako se potpiše bez anamneze nadležnog Centra za socijalnu skrb u kojem će socijalni radnik potvrditi jesu li zaštićene sve potrebe i želje uzdržavane osobe.

     Predlaže se i osnivanje Registra ugovora o doživotnom uzdržavanju pri Centrima za socijalnu skrb, a koji će sadr­žavati podatke o strankama, datumu sklapanja te imovini koja je predmet ugovora. Sve to u svrhu nadzora pridrža­vanja, ne samo zakonskih, već i ugovornih odredbi. Pruža- telji socijalnih usluga, udomitelji, te njihovi zaposlenici ili članovi njihovih obitelji već su onemogućeni u sklapanju takvih ugovora, a jedan uzdržavatelj može sklopiti najviše dva ugovora. Također, moraju imati potvrdu o nekažnja­vanju za kaznena djela protiv života i tijela te protiv držav­ne i privatne imovine.

     Sudovi bi također trebali imati veću ulogu u rješava­nju sporova vezanih za raskid ugovora o uzdržavanju, jer najčešće starije osobe, primatelji uzdržavanja, ne dožive presudu. Stoga SUH predlaže da se prvo ročište u takvim sporovima sazove u roku od 15 dana od primitka tužbe, te da se presuda donese u roku od šest mjeseci. Time bi sta­rije osobe bile mnogo zaštićenije u pravnim postupcima.

     Što se tiče ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, SUH predlaže ukidanje svih odredbi vezanih za tu vrstu ugo­vora iz Zakona o obveznim odnosima, ali i iz Obiteljskog zakona ili Zakona o socijalnoj skrbi, u dijelovima gdje se on navodi.

Milan Dalmacija

 

UMJESTO DOMA - U GARAŽU

B. iz Zagreba zajedno sa svojim suprugom 2011. potpisala je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s vlasni­cima obiteljskog doma za starije čiji je letak vidjela u ambulanti doma zdravlja. Suprug je 2014. preminuo, a udomiteljska obitelj B. izgubila licencu za dom, pa su je smjestili u garažu bez grijanja, prikladnog sanitarnog čvora i tople vode. Dobiva minimalne količine hrane i mnoštvo uvreda, što je i prijavila policiji. Obitelj je pre­ma ugovoru trebala gospođu smjestiti u Dom za starije i nemoćne, te joj plaćati cijenu smještaja. No, odlučili su se za jeftiniju i mnogo nehumaniju varijantu. Centar za socijalnu skrb je samo sačinio zapisnik i L.B. uputio na sud. SUH-ovo Pravno savjetovalište je pokrenulo svo­jevrsni postupak medijacije te su se dopisom obratili uzdržavateljima da što prije štićenicu smjeste u željeni Dom za starije osobe Maksimir.

SIN IZMANIPULIRAO OCA

M.T. iz Dubrovnika je sa sinom D.T. potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 2017. Sin se tim ugovorom obvezao ocu plaćati najamninu stana od 25 metara kvadratnih u iznosu do 2.500 kuna, a ovaj mu je zauz­vrat dao pravo uknjižbe na trostruko veći stan u svome vlasništvu. Kada M.T. postane nesposoban brinuti se o sebi, sin se ugovorom obvezao plaćati troškove Doma za starije u istom iznosu. No, D.T., prema navodima nje­gova oca, nije uplatio ni kune za podstanarinu, te ga je kao novi vlasnik čak odjavio s njegove adrese. M.T. se obratio CZSS Dubrovnik, policiji, Ministarstvu za de­mografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Uredu premijera i Predsjednice Republike, no izvjesno je kako će sve završiti na sudu.

 

 

ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

Tel. 01/4615-797

E-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb