UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DOMOVI UMIROVLJENIKA ILI ČISTILIŠTA?

Jedan inspektor na 2.000 ležajeva

 

Piše: Milan Dalmacija

     Domovi umirovljenika su zami­šljeni kao mirne oaze u koji­ma starije osobe dobivaju svu potrebnu njegu i skrb, a istodobno mogu živjeti dostojanstveno, družiti se s prijateljima i obitelji, te obavlja­ti svakodnevne djelatnosti ili hobije u skladu s mogućnostima. Iako ima onih koji su zadovoljni uslugama do­mova umirovljenika, postoji i tamna strana institucionaliziranog smještaja starijih ljudi.

     U Hrvatskoj djeluje oko dva držav­na, 45 županijskih i 97 privatnih do­mova, te još oko 450 obiteljskih, sve­ukupno s nešto manje od 20.000 kre­veta, što je 2,38 posto ukupnog broja osoba starijih od 65 godina u zemlji. Neki domovi imaju i posebne odjele, primjerice za oboljele od Alzheimera ili psihički oboljele, no i tu postoje komplikacije. Naime, cijene su izvan platežnih mogućnosti većine umi­rovljenika, od 3.500 do 10.000 kuna, a poneki domovi dodatno naplaćuju čak i najosnovnije usluge, poput nje­govanja i davanja lijekova. Uz to, liste čekanja su duge, pa se za mjesto u pojedinim domovima čeka i po deset godina. To je dio problema za koje je odgovoran sustav socijalne skrbi.

Čudne situacije

     No, čak i taj sustav ne može spri­ječiti neke situacije, koje se, izgleda, pojavljuju redovito. U Izvješću puč­ke pravobraniteljice za 2017. godi­nu iznesene su brojne primjedbe na manjak osoblja, nedostatak higijene, ali i mane u pružanju njege i brige o zdravlju.

     Nažalost, malo je poznato da po­stoji tijelo koje je zaduženo za ot­krivanje nepravilnosti i nadzor rada ustanova koje pružaju socijalnu skrb. To je Služba za inspekcijski nadzor pri Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, kolokvijal­no poznata kao socijalna inspekcija.

„Postoji oko 1.700 pružatelja so­cijalnih usluga te još oko 3.000 udo- miteljskih obitelji, kao i određeni broj pružatelja bez licence. Ova brojka se odnosi i na druge kategorije korisni­ka, a ne samo na starije i nemoćne osobe", kažu iz MDOMSP-a.

     Prema dostupnim podacima, 10 viših inspektora godišnje obavi oko 170 inspekcijskih nadzora u domo­vima, centrima za pružanje usluga u zajednici, centrima za pomoć u kući, udrugama, vjerskim zajednicama, te drugim pravnim i fizičkim osobama iz sustava socijalne skrbi. Redoviti pregledi se odnose na provjeru zako­nitosti rada i stručnosti zaposlenika. Izvanredni nadzor se provodi nakon pritužbi građana ili predstavki držav­nih i drugih institucija.

Civilni nadzor

     Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava kako je ta­kva slaba pokrivenost pravi mamac za brojne lešinare koji zloupotreblja­vaju ili zanemaruju korisnike domo­va i udomiteljstva. Stoga se predlaže uvođenje dodatnog instituta civilnog nadzora, gdje bi se udrugama uz po­sebnu edukaciju omogućilo da nji­hovi volonteri, uz skromnu naknadu, obavljaju funkciju nadzora. Ovako je jasno da deset inspektora godišnje pregleda samo 3,6 posto smještajnih kapaciteta. Naprosto - strašno!

     No, spomenuti problemi s oso­bljem i lošim uvjetima nisu jedini. Zabilježeni su i slučajevi krađe novca i osobnih predmeta korisnika, a naj­bizarniji slučaj zbio se u jednom pri­vatnom domu kada je pomoćnik rav­nateljice „opustošio" devizni račun pokojnog korisnika za 133.075 eura. Još je gore što ugovore o smještaju nerijetko ne potpisuju sami korisnici, već članovi njihovih obitelji ili uzdrža- vatelji, koji ih tamo „strpaju".

Na medijske upite ravnatelji do­mova često ostaju nijemi, iznenađe­ni pitanjima ili negiraju navedene tvrdnje. Istina, neki domovi nemaju financijskih mogućnosti za unaprje­đenje sadržaja ili povećanje broja zaposlenika, no kolektivno guranje problema pod tepih može imati dale­kosežne posljedice.

Negiranje problema

     Zbog šutnje o takvim slučajevima, korisnici pate, zdravlje im je naruše­no, nemaju digniteta, a često i po­vjerenja požaliti se. Na kraju, zakoni mogu ostati nedorečeni, kao u sluča­ju Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, na što upozorava i pučka pravobraniteljica.

     „Taj je zakon propisao kontrolne mehanizme nad smještajem bez pri­stanka u psihijatrijsku ustanovu, no niti jednim zakonom nisu propisani slični mehanizmi za stalni smještaj u domu socijalne skrbi, koji u pravilu traje puno dulje od liječenja u psihi­jatrijskoj ustanovi", upozorava pravo­braniteljica.

Iako, ovisno o tome što otkriju, socijalni inspektori mogu zabraniti rad ili provođenje pojedinih mjera i radnji, obavijestiti tijela o nađenim nepravilnostima, narediti provođenje postupaka utvrđivanja odgovornosti odgovorne osobe, zaposlenika i dru­gih ili podnijeti optužni prijedlog ili kaznenu prijavu, čini se da su pojedini domovi čistilišta starijih osoba, te da će još neko vrijeme pružati takve us­luge, po visokim materijalnim i život­nim cijenama. Kako su jednoj korisni­ci doma nakon prigovora rekli: „Kad crknete, na vaše mjesto dolazi drugi".