UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DOMOVI UMIROVLJENIKA ILI ČISTILIŠTA?

Jedan inspektor na 2.000 ležajeva

 

Piše: Milan Dalmacija

     Domovi umirovljenika su zami­šljeni kao mirne oaze u koji­ma starije osobe dobivaju svu potrebnu njegu i skrb, a istodobno mogu živjeti dostojanstveno, družiti se s prijateljima i obitelji, te obavlja­ti svakodnevne djelatnosti ili hobije u skladu s mogućnostima. Iako ima onih koji su zadovoljni uslugama do­mova umirovljenika, postoji i tamna strana institucionaliziranog smještaja starijih ljudi.

     U Hrvatskoj djeluje oko dva držav­na, 45 županijskih i 97 privatnih do­mova, te još oko 450 obiteljskih, sve­ukupno s nešto manje od 20.000 kre­veta, što je 2,38 posto ukupnog broja osoba starijih od 65 godina u zemlji. Neki domovi imaju i posebne odjele, primjerice za oboljele od Alzheimera ili psihički oboljele, no i tu postoje komplikacije. Naime, cijene su izvan platežnih mogućnosti većine umi­rovljenika, od 3.500 do 10.000 kuna, a poneki domovi dodatno naplaćuju čak i najosnovnije usluge, poput nje­govanja i davanja lijekova. Uz to, liste čekanja su duge, pa se za mjesto u pojedinim domovima čeka i po deset godina. To je dio problema za koje je odgovoran sustav socijalne skrbi.

Čudne situacije

     No, čak i taj sustav ne može spri­ječiti neke situacije, koje se, izgleda, pojavljuju redovito. U Izvješću puč­ke pravobraniteljice za 2017. godi­nu iznesene su brojne primjedbe na manjak osoblja, nedostatak higijene, ali i mane u pružanju njege i brige o zdravlju.

     Nažalost, malo je poznato da po­stoji tijelo koje je zaduženo za ot­krivanje nepravilnosti i nadzor rada ustanova koje pružaju socijalnu skrb. To je Služba za inspekcijski nadzor pri Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, kolokvijal­no poznata kao socijalna inspekcija.

„Postoji oko 1.700 pružatelja so­cijalnih usluga te još oko 3.000 udo- miteljskih obitelji, kao i određeni broj pružatelja bez licence. Ova brojka se odnosi i na druge kategorije korisni­ka, a ne samo na starije i nemoćne osobe", kažu iz MDOMSP-a.

     Prema dostupnim podacima, 10 viših inspektora godišnje obavi oko 170 inspekcijskih nadzora u domo­vima, centrima za pružanje usluga u zajednici, centrima za pomoć u kući, udrugama, vjerskim zajednicama, te drugim pravnim i fizičkim osobama iz sustava socijalne skrbi. Redoviti pregledi se odnose na provjeru zako­nitosti rada i stručnosti zaposlenika. Izvanredni nadzor se provodi nakon pritužbi građana ili predstavki držav­nih i drugih institucija.

Civilni nadzor

     Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava kako je ta­kva slaba pokrivenost pravi mamac za brojne lešinare koji zloupotreblja­vaju ili zanemaruju korisnike domo­va i udomiteljstva. Stoga se predlaže uvođenje dodatnog instituta civilnog nadzora, gdje bi se udrugama uz po­sebnu edukaciju omogućilo da nji­hovi volonteri, uz skromnu naknadu, obavljaju funkciju nadzora. Ovako je jasno da deset inspektora godišnje pregleda samo 3,6 posto smještajnih kapaciteta. Naprosto - strašno!

     No, spomenuti problemi s oso­bljem i lošim uvjetima nisu jedini. Zabilježeni su i slučajevi krađe novca i osobnih predmeta korisnika, a naj­bizarniji slučaj zbio se u jednom pri­vatnom domu kada je pomoćnik rav­nateljice „opustošio" devizni račun pokojnog korisnika za 133.075 eura. Još je gore što ugovore o smještaju nerijetko ne potpisuju sami korisnici, već članovi njihovih obitelji ili uzdrža- vatelji, koji ih tamo „strpaju".

Na medijske upite ravnatelji do­mova često ostaju nijemi, iznenađe­ni pitanjima ili negiraju navedene tvrdnje. Istina, neki domovi nemaju financijskih mogućnosti za unaprje­đenje sadržaja ili povećanje broja zaposlenika, no kolektivno guranje problema pod tepih može imati dale­kosežne posljedice.

Negiranje problema

     Zbog šutnje o takvim slučajevima, korisnici pate, zdravlje im je naruše­no, nemaju digniteta, a često i po­vjerenja požaliti se. Na kraju, zakoni mogu ostati nedorečeni, kao u sluča­ju Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, na što upozorava i pučka pravobraniteljica.

     „Taj je zakon propisao kontrolne mehanizme nad smještajem bez pri­stanka u psihijatrijsku ustanovu, no niti jednim zakonom nisu propisani slični mehanizmi za stalni smještaj u domu socijalne skrbi, koji u pravilu traje puno dulje od liječenja u psihi­jatrijskoj ustanovi", upozorava pravo­braniteljica.

Iako, ovisno o tome što otkriju, socijalni inspektori mogu zabraniti rad ili provođenje pojedinih mjera i radnji, obavijestiti tijela o nađenim nepravilnostima, narediti provođenje postupaka utvrđivanja odgovornosti odgovorne osobe, zaposlenika i dru­gih ili podnijeti optužni prijedlog ili kaznenu prijavu, čini se da su pojedini domovi čistilišta starijih osoba, te da će još neko vrijeme pružati takve us­luge, po visokim materijalnim i život­nim cijenama. Kako su jednoj korisni­ci doma nakon prigovora rekli: „Kad crknete, na vaše mjesto dolazi drugi".