UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAŠTO JE SUH PISAO PRIOPĆENJE?

Bez reforme drugog stupa nema mirovinske reforme!

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je 24. travnja u medije odaslao pri­općenje u kojem, po tko zna koji put, upozorava Vladu da bez reforme drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni nije moguće započeti oz­biljnu mirovinsku reformu. No, prema informacijama iz medija koje su kružile javnošću tih dana, Vlada u okviru refor­me mirovinskog sustava, ne samo da planira zadržati drugi stup, već planira i povećati iznos doprinosa s pet na sedam ili deset posto!

Neobično je što zvona ne zvone na uzbunu, niti itko objašnjava zbog čega je takav potez iznimno opasan za umi­rovljenike. Podsjetit ćemo još jednom što je SUH napisao u priopćenju.

     „U zapadnoeuropskim zemljama model drugog stupa kakav je uvela Svjetska banka u bivše socijalističke ze­mlje, ne postoji. Većinom nemaju dru­gi stup ili je taj profesionalne, najčešće dobrovoljne, naravi. Ne kažu niti da je većina novih članica Europske unije - Češka i Slovenija, a naknadno Poljska, Mađarska, Slovačka, Bugarska, i od proš­le godine i Rumunjska, prešla na dobro­voljni model", stoji u priopćenju SUH-a, uz dodatak da su čak i baltičke zemlje, u kojima je drugi stup i dalje obavezan, smanjivale udjel doprinosa. Znači, naša vlada radi kontra svih logičkih pretpo­stavki.

Banke „zaradile" gubitke!

     Nesvjesni toga što čine, vječno se uli- zujući Svjetskoj banci, MMF-u i sličnim institucijama, naši političari nisu shvatili da „istina nije da su od uloženih 70 mili­jardi kuna obvezni fondovi pri bankama zaradili 92 milijarde, već je istina, da su od 2002. do danas ostvarili gubitke od 9,3 milijardi kuna. Naime, kada se ulože­nome dodaju tranzicijski, administrativ­ni i izlazni troškovi, uključujući i visoke plaće i bonuse fond-menadžera, Hrvat­ska je u ozbiljnom gubitku."

     Kako je to moguće? Vrlo lako. Tranzi­cijski trošak iznosi oko dva posto BDP-a, a zapravo je to iznos one četvrtine miro­vinskih doprinosa prepuštenih mirovin­skim fondovima, odnosno stranim ban­kama, koje onda država, u nedostatku tog novca, posuđuje od tih istih banaka, uz nepovoljne kamate. Ako još k tome dodamo loše investicije u, uglavnom ne­likvidne, dionice Magme, Ingre, Nexea, Centar i Credo banke, te pogotovo ko- labiralog Agrokora, jasno je da se novac prelijeva iz šupljeg u prazno, a nešto se svaki put prelije i izvan države.

     Najgore je od svega što, kako stoji u priopćenju „nitko ne kaže javnosti da će mirovine iz drugog stupa biti isplative samo ako radnik ima plaću u iznosu od dva do sedam puta višem od prosječne plaće, a ako su plaće niže od prosječne, dobit će najmanje za trećinu nižu miro­vinu nego da je cijeli doprinos uplaćivan samo u prvi mirovinski stup."

     Razlog tomu je gore spomenuta osakaćenost mirovinskog fonda te visok javni dug, zbog čega su mirovine neade­kvatno usklađene, a to posljedično do­vodi do još većeg osiromašenja umirov­ljenika, bez obzira na godine i staž.

Brojke siromaštva

     Siromaštvo među starijom popula­cijom je odavno uzelo maha, no svake su godine brojke sve gore. Statistika je u ovom slučaju neumoljiva.

„315.000 ili 27,6 posto umirovljenika prima mirovine niže od 1.500 kuna, što je iznos koji apsolutno nedovoljan na život. Čak oko 600.000 umirovljenika ili 52,5 posto ima mirovine niže od hrvat­ske linije siromaštva u 2017. godini, kad je iznosila 2.180 kuna.

     Prosječna, pak, mirovina iznosi 2.317 kuna. To su točne brojke, kao što je toč­no i da je relativna vrijednost mirovine, tj. udjel prosječne mirovine u prosječnoj

 

plaći, pala na samo 37,46 posto i time katapulti rala Hrvatsku na dno svih dr­žava u okruženju (Mađarska i Makedo­nija - 62%, Slovenija - 60,2%; Crna Gora - 56,2%, Srbija - 49,8%; Kosovo - 47%; Bosna i Hercegovina - 43,4 odnosno 42,5%).

     Hrvatska je treća zemlja u EU po ne­mogućnosti suočavanja s izvanrednim troškovima (60%, a prosjek EU 37,3%), iza Mađarske, Cipra i Letonije, te među rijetkim zemljama u kojima su starije osobe bitno siromašnije od djece.

     U Hrvatskoj je svaka treća osoba sta­rija od 65 godina u zoni rizika od siro­maštva, tj. 32,8 posto, što iznosi 1,8 puta više od EU prosjeka", stoji u priopćenju, ali i u statističkim podacima HZMO-a i Državnog zavoda za statistiku. Samo treba pažljivo čitati.

Velikodušna bijeda!

     Kao da to nije dovoljno, ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić uporno ponavlja veliku laž Svjetskog ekonomskog foruma kako je naš miro­vinski sustav najvelikodušniji na svijetu, jer su umirovljenici dobili trećinu više novca nego što su uplatili kroz svoj radni vijek. Naše brojke su zapravo toliko loše da čak ni gospoda iz te ugledne finan­cijske institucije očito ne mogu vjerova­ti u to. Ali Pavić može, pa „planira opet povećati izdvajanja za drugi mirovinski stup na račun prvoga, te time još više ugroziti postojeće i buduće umirovlje­nike. Na pritisak glasnogovornika finan­cijske industrije kako treba dodatak od 27 posto osigurati i štedišama u drugom stupu, ministar planira smanjiti dodatak koji je postao zakonski dio mirovine za one koji se umirove samo iz prvog stu­pa, umjesto da omogući slobodan izbor svim budućim umirovljenicima iz prvog i drugog stupa da se vrate u prvi stup, ako im je to povoljnije."

      Stoga „Sindikat umirovljenika Hr­vatske poziva ministra Pavića da hitno prouči razloge zašto daleko razvijenije zemlje od Hrvatske, poput Češke i Slove­nije, Slovačke, Poljske i Mađarske, imaju dobrovoljni drugi mirovinski stup, zašto su ukinule obvezne fondove - jer su po­većavali javni dug i smanjivali mirovine. Ova reforma ne smije biti parametrijska, kao prethodnih petnaestak, već mora biti usmjerena na održivost sustava i adekvatnost mirovina. Sindikat umirov­ljenika poziva ministra i da predloži hit­ne mjere protiv siromaštva starijih oso­ba i zaustavi poniženje generacije koja je izgradila ovu zemlju, a sada kopa po kontejnerima", zaključak je priopćenja.

Milan Dalmacija