UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Ugovori o uzdržavanju - bez kontrole

 

     Iz Izvješća Pučke pravobraniteljice za 2017. godinu vidljivo je da su dalje česte zloporabe ugovora o dosmrtnom i do­životnom uzdržavanju, na koje SUH upozorava već godina­ma. Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju često se sklapaju na nagovor, ishitreno i bez potpunog razumijevanja pravnih po­sljedica, a razlika između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju mnogima je nejasna. Osim toga, starije osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon što su, po sklopljenom ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, ostale i bez imovine i bez skrbi, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za raskid ugovora.

     „S obzirom da okolnosti koje su ih motivirale na sklapa­nje ugovora postoje i dalje, odnosno osobe nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja ili ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna", upozorava pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

     Pozitivan iskorak predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi kojima su prihvaćene preporuke pučke pravobraniteljice da se pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene, te članovima njihovih obitelji, zabrani sklapanje ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Naime, po­stoji velik broj slučajeva u kojima su vlasnici obiteljskih i privat­nih domova ili udomitelji inzistirali na sklapanju ugovora o do­smrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove bi izmjene takvu praksu trebale onemogućiti. Međutim, i dalje ostaju„ne- pokrivene" druge profesije u kojima se razbuktao pravi biznis s takvim ugovorima, npr. bilježnici, odvjetnici, liječnici.

     Nažalost, Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže podacima o broju i prosječnoj duljini trajanja sudskih postupaka za ra­skid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te o broju postupa­ka tijekom kojih je tužitelj (primatelj uzdržavanja) umro. To predstavlja velik problem, jer bi takvi podaci pomogli pri raz­matranju potrebe uvođenja dodatnih zaštitnih mehanizama, poput osnivanja registra davatelja uzdržavanja ili ograničenja broja sklopljenih ugovora. Iako je Vlada RH u ranijem mišljenju na izvješće pučke pravobraniteljice navela kako smatra nepri­hvatljivim propisati kontrolu ispunjavanja ugovornih obveza u privatnopravnim obveznim odnosima poslovno sposobnih osoba, važno je naglasiti da je davanje uzdržavanja zapravo osiguravanje egzistencije primatelja uzdržavanja, a dužnost je države osigurati sustav prevencije koji će spriječiti da, zbog zlouporaba davatelja, bude ugrožena egzistencija primatelja uzdržavanja.

     Još je veći problem to što primatelji uzdržavanja, koji su zbog neizvršavanja ugovora, odnosno zlouporaba, pokrenuli sudske postupke za raskid ugovora o dosmrtnom i doživot­nom uzdržavanju, do završetka postupaka ne mogu ostvariti pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, doplatak za pomoć i njegu, pomoć u kući, ni pravo na dugotrajni smještaj. Slijedom toga, potrebno je izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi predvi­djeti iznimku koja će zaštiti egzistenciju primatelja uzdržava­nja i tijekom sudskog postupka za raskid ovih ugovora.

SUH ostaje pri stajalištu kako je potrebno zakonski dodat­no urediti prava i obveze u takvim ugovorima, s naglaskom na zabranu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer su se oni u praksi pokazali iznimno štetnima za dostojanstvo i materijalno stanje primatelja uzdržavanja.

Milan Dalmacija

 

Kazna za neprofesionalnost

V. iz Rijeke pristao je potpisati ugovor o doživot­nom uzdržavanju s M.R. Kada su otišli sklopiti ugovor kod javnog bilježnika N.M., ovaj je preimenovao ugo­vor u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, te na njega primijenio odredbe koje su u konačnici dovele do toga da su nasljednici I.V. bili dužni dati davatelju uzdržava­nja 170.944 kune. Sudski je spor došao do Vrhovnog suda koji je potvrdio prvostupanjsku presudu i naložio javnom bilježniku i uzdržavatelju da zbog bilježniko- vog pogrešnog postupanja vrate 170.944 kune te pla­te dodatnih 22.600 kuna sudskih troškova. To rijedak slučaj gdje je pravda pobijedila.

 

Spriječeno uzdržavanje

L. i K.L. iz Siska potpisali su ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s N.D. i P.C. Davatelji uzdržavanja su se obvezali dati primateljima stan, hranu, drva za ogrjev, odjeću, obuću, prijevoz liječniku, lijekove i kompletnu skrb u zamjenu za nekretnine i pokretnine nakon smr­ti oba primatelja uzdržavanja. U međuvremenu je J.L. preminuo, a K.L. je zajedno s unukom pokrenula sudski postupak za raskid ugovora zbog neslaganja i neizvr­šavanja. Nakon smrti K.L. sud je presudio kako je raskid ugovora neutemeljen, jer su davatelji uzdržavanja bili voljni ispunjavati svoje obveze, a K.L. kao primateljica ih je u tome svojevoljno onemogućavala. Pravično?