UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

6. SJEDNICA NACIONALNOG VIJEĆA ZA UMIROVLJENIKE I STARIJE OSOBE

UMIROVLJENIČKE UDRUGE:

Definitivno NE daljnjoj privatizaciji mirovinskog sustava

 

     Ministar rada i mirovinskog su­stava Marko Pavić uspio je na dosadašnjih šest sjednica Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i sta­rije osobe čak 20 dragocjenih minuta svoga vremena posvetiti umirovljenici­ma. Zašto? Zato jer valjda ne zna što bi odgovorio toj drugoj najvećoj skupini građana povjerenoj mu u resor. Na rad­ničke sindikalne predstavnike u Gospo- darsko-socijalnom vijeću posvećuje tek nešto više vremena, pa je tako jasno da je on posve izgubio osjećaj za svoju ob­vezu kao ministra za vođenja socijalnog dijaloga. Prezir ili strah spram sindikata i umirovljeničkih udruga kompenzira brojnim TV istupima o europskim fon­dovima i projektima, uvjeren da tako stvara dovoljan privid o svojoj svezapo- slenosti.

     Ministar nije našao vremena, niti znanja, da bi se suočio sa sindikatima i umirovljeničkim udrugama i „konture" mirovinske reforme raspravio prije no što ih je ekipa ih HZMO-a počela slagati u tablice, pa će, najavljuju iz Ministar­stva, tek na sljedećoj sjednici Nacio­nalnog vijeća od 5. svibnja predstaviti i raspravljati o „konturama" mirovinske reforme. Hoće li ministar barem tada sudjelovati? Prema meteorološkim pro­gnozama čini se da neće.

Drugi stup štetan za umirovljenike

Na šestoj sjednici Nacionalnog vi­jeća, održanoj 23. ožujka 2018. godine u Ministarstvu rada i mirovinskoga su­stava na zahtjev umirovljeničkih udru­ga na dnevnom redu je bila rasprava o drugom obveznom mirovinskom stupu, koja je okupila cijelu ekipu elite fond-menadžera i uglednika bankarske industrije. No, zanimljivo, prvi je počeo pomoćnik ravnateljice državne ustano­ve REGOS-a Zoran    Protega, koji nije odr­žao prezentaciju, već agitaciju, nagla­sivši kako je neto imovina obveznih mi­rovinskih fondova na dan 31. prosinca 2017. iznosila gotovo 92 milijarde kuna, što znači da su fondovi zaradili oko 24 milijarde kuna. Takvu manipulaciju broj­kama je moguće probaviti kad stiže iz deklariranih bankarskih izvora, ali ne i iz državne ustanove.

     Predstavnik Sindikata umirovljenika Mato Obradović u ime umirovljeničkih udruga je rekao kako se uvođenje dru­gog stupa s aspekta realizacije mirovina pokazalo neuspješnim. Takav model je nakon 17 godina mirovinske štednje dokazano neisplativ za umirovljenike te osobito štetan po javne financije. Spo­menuo je da su od obveznog drugog mirovinskog stupa do sada odustale skoro sve nove članice EU-a koje su ga prihvatile, Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, a nisu ga prihva­tile niti Češka i Slovenija. Zašto Hrvatska o tome šuti, upitao se. Prijedlog umirov­ljeničkih udruga je jasan - treba ga re­formirati u dobrovoljni stup, kao i druge zemlje, jer postojeći će samo pojačati siromašenje starijih osoba. Predložio je da se II. stup zadrži isključivo na dobro­voljnoj razini.

     Milan Tomičić je rekao kako uvjera­vanje umirovljenika da trebaju pričekati 30-40 godina da mirovine iz oba stupa ne bi bile manje od sadašnjih mirovina iz prvog stupa smatra neozbiljnom ša­lom. Umirovljenicima je ovakav stup samo donio veću nesigurnost i oštetio državu.

Renata Kašnjar-Putar iz PBZ Croatia osiguranje obveznih mirovinskih fondo­va je naglasila kako su mirovinski fondo­vi ulaganjem svoje imovine u hrvatske tvrtke do sada spasili 25.000 radnih mjesta. Takva teza je, naravno, nedoka­ziva, osobito jer se ne spominju nemali gubici i troškovi tih fondova.

Sami sebe kontroliraju

     Predstavnik Matice umirovljenika Željko Šemper osvrnuo se na činjenicu kako je prvi mirovinski stup zanema­ren, budući da 800.000 umirovljenika ima prosječnu mirovinu od 2.187 kn, što je samo sedam kuna više od linije siromaštva. Veliko je ogorčenje i zabri­nutost umirovljenika drugim stupom zbog puno nižih mirovina, ali i nedo­statka transparentnosti mirovinskih fondova.

     Zanimljivo je kako je i predstavnik državne ustanove HANFA-e Tomislav Ridzak ponosno rekao kako oni nadzi­ru rad mirovinskih fondova i kroz kon­trolu mjesečnih izvješća o ulaganjima, zaboravivši naglasiti da su svi zaposleni u toj ustanovi bivši zaposlenici banaka, koji minimalno obraćaju pozornost na stvarni tranzicijski i administrativni tro­šak drugog stupa.

     Predsjednik Nacionalnog vijeća Ante Gavranović je zaključio kako su umirovljenici spremni iznijeti Vladi svo­je primjedbe zašto je drugi stup proma­šeni projekt, te da se one moraju uzeti u obzir kod budućih rasprava. Gavranović predlaže da se doprinos za drugi stup zamrzne i potom ukine, a da se sredstva prebace u prvi stup te da se drugi stup transformira u dobrovoljni mirovinski stup. MUH i SUH najžešće se suprotstav­ljaju pokušajima da se obvezni doprinos za drugi stup poveća na račun prvog stupa, te da se, kao u slučaju zahtjeva za dodatkom od 27 posto, prestane sve promašaje drugog stupa prebacivati na teret prvog stupa, odnosno na sadašnje umirovljenike u Republici Hrvatskoj.