UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
UJEDINJUJU LI SE UMIROVLJENIČKE STRANKE?
Nikad kraja političkim kuhinjama
Piše: Milan Dalmacija
Hrvatska stranka umirovljenika i Blok umirovljenici zajedno vole se već nekoliko mjeseci javno. Takav se zaključak može izvući nakon jedne u nizu zajedničkih tribina, koja se 2. veljače održala u prostorijama Gradske četvrti Stenjevec. Iako je naziv tribine bio „Mirovinska reforma - želje i mogućnosti", to je jedina tema o kojoj nije bilo ni riječi. Na tribini su sudjelovali Da- vorka Vukadin Tabaković, predsjednica GO HSU-a, Dražen Štiglić iz MO Vrapče, predsjednik BUZ-a Milivoj Špika i prvi čovjek HSU-a Silvano Hrelja. Dvorana je bila ispunjena s osamdesetak umirovljenika koji su željno iščekivali prijedlog rješenja problema koji muče četvrtinu populacije, a dobili su poziv na političko udruživanje.
I dok je Špika bio umjereniji u agitiranju, ipak je prokazao stvarni razlog zbog kojeg je prošao „Hreljin zakon" koji se tiče isplate sredstava osigurani- cima Royala iz radničkog mirovinskog fonda iako tamo nisu uplaćivali. „To nije zato što su se vladajući smilovali nad sudbinom umirovljenika, već zbog matematičkog razloga. Nekome je u ovom trenutku trebala umirovljenička ruka u Saboru i zato je to prošlo", zaključio je Špika i time raskrinkao političke kuhinje.
Što bi umirovljenici dobili udruživanjem Hrelje i Špike? U političkoj kuhinji već naveliko vrije, s obzirom na to da se sve tri veće umirovljeničke stranke, i ona Lazara Grujića, trude postaviti „svoju osobu" na čelo Matice umirovljenika na njihovim izborima u svibnju. Povijest udruživanja umirovljeničkih udruga je bremenita skandalima. Bivši tajnik HSU-a Špika zbog nezadovoljstva njegovim radom je davno otišao, a onda se rastao i od Grujića i prisvojio Blok umirovljenici zajedno. Hreljin HSU je, pak, u značajnim trenucima, kao kad je prvi put osnovano Nacionalno vijeće, odbio biti s drugim umirovljeničkim strankama, jer to nije tada odgovaralo njegovoj
političkoj koaliciji. Na kraju ispada da umirovljenici, i to samo manji dio njih, mogu dobiti jedino ono što Hrelja ispre- govara prelaskom iz jedne koalicije u drugu, ovisno o tome tko trenutno ima više ruku u Saboru.
„Koliko večeras umirovljenika sjedi u hladnoj sobi? Puno. Koliko umirovljenika večeras nema topli obrok? Koliko njih razmišlja da li će ga sutra imati? Puno. Netko kaže i pita me koliko je to puno. Jedan je puno, dva previše, a mi govorimo o stotinama tisuća nesretnih ljudi, koji ne mogu reći da su umirovljenici i koji ne žive život kako su ga zamišljali dok su bili radno aktivni. U našoj državi mnogo je toga nesigurno, pa nam se zna desiti da imamo usklađivanje mirovina od jedan ili dva posto a da u međuvremenu sve poskupi pet do 10 posto", nabrajao je Špika, bez konkretnih prijedloga, osim političkog udruživanja s Hreljom i nagovaranja umirovljenika da glasaju za umirovljeničke stranke.
Hrelja, pak, ne dotaknuvši se mirovinske reforme, iskoristio je priliku da popljuje umirovljeničke udruge i Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, optuživši ih da previše toga traže. Istodobno je nekim čudom pet glavnih umirovljeničkih zahtjeva pretvorio u 30-ak, da bi zapravo prisvojio tri od njih kao svoje. Hajdemo se glasno upitati što su napravile dobroga za umirovljenike vlade u kojima je koalicijski partner bio Hrelja? Je li zbog toga napustio SDP, prešao u HNS, a nedavno praktički u HDZ?
Ništa. To je vidljivo i iz dvadesetak dana nakon tribine objavljenog intervjua u Glasu Istre na pitanje o svjetlijoj budućnosti za umirovljenike. Tada je rekao kako bi „volio reći da vidi kada će se to dogoditi, međutim, takvog svjetla na vidiku nažalost nema". Hrelja ne vidi svjetlo u tunelu, čijem je mraku sam pridonio. Iako bi političko zbližavanje HSU-a i BUZ-a moglo značiti poboljšani politički angažman i koju fotelju više u Saboru, pitanje je koliko bi to značilo za umirovljenike.