UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


 

UJEDINJUJU LI SE UMIROVLJENIČKE STRANKE?

Nikad kraja političkim kuhinjama

Piše: Milan Dalmacija

     Hrvatska stranka umirovljenika i Blok umirovljenici zajedno vole se već nekoliko mjeseci javno. Ta­kav se zaključak može izvući nakon jed­ne u nizu zajedničkih tribina, koja se 2. veljače održala u prostorijama Gradske četvrti Stenjevec. Iako je naziv tribine bio „Mirovinska reforma - želje i mo­gućnosti", to je jedina tema o kojoj nije bilo ni riječi. Na tribini su sudjelovali Da- vorka Vukadin Tabaković, predsjednica GO HSU-a, Dražen Štiglić iz MO Vrapče, predsjednik BUZ-a Milivoj Špika i prvi čovjek HSU-a Silvano Hrelja. Dvorana je bila ispunjena s osamdesetak umirov­ljenika koji su željno iščekivali prijedlog rješenja problema koji muče četvrtinu populacije, a dobili su poziv na političko udruživanje.

     I dok je Špika bio umjereniji u agi­tiranju, ipak je prokazao stvarni razlog zbog kojeg je prošao „Hreljin zakon" koji se tiče isplate sredstava osigurani- cima Royala iz radničkog mirovinskog fonda iako tamo nisu uplaćivali. „To nije zato što su se vladajući smilovali nad sudbinom umirovljenika, već zbog ma­tematičkog razloga.   Nekome je u ovom trenutku trebala umirovljenička ruka u Saboru i zato je to prošlo", zaključio je Špika i time raskrinkao političke kuhinje.

Što bi umirovljenici dobili udruživa­njem Hrelje i Špike? U političkoj kuhinji već naveliko vrije, s obzirom na to da se sve tri veće umirovljeničke stranke, i ona Lazara  Grujića, trude postaviti „svo­ju osobu" na čelo Matice umirovljenika na njihovim izborima u svibnju. Povijest udruživanja umirovljeničkih udruga je bremenita skandalima. Bivši tajnik HSU-a Špika zbog nezadovoljstva nje­govim radom je davno otišao, a onda se rastao i od Grujića i prisvojio Blok umi­rovljenici zajedno. Hreljin   HSU je, pak, u značajnim trenucima, kao kad je prvi put osnovano Nacionalno vijeće, odbio biti s drugim umirovljeničkim stranka­ma, jer to nije tada odgovaralo njegovoj

političkoj koaliciji. Na kraju ispada da umirovljenici, i to samo manji dio njih, mogu dobiti jedino ono što Hrelja ispre- govara prelaskom iz jedne koalicije u drugu, ovisno o tome tko trenutno ima više ruku u Saboru.

     „Koliko večeras umirovljenika sjedi u hladnoj sobi? Puno. Koliko umirovljeni­ka večeras nema topli obrok? Koliko njih razmišlja da li će ga sutra imati? Puno. Netko kaže i pita me koliko je to puno. Jedan je puno, dva previše, a mi govo­rimo o stotinama tisuća nesretnih ljudi, koji ne mogu reći da su umirovljenici i koji ne žive život kako su ga zamišljali dok su bili radno aktivni. U našoj drža­vi mnogo je toga nesigurno, pa nam se zna desiti da imamo usklađivanje miro­vina od jedan ili dva posto a da u među­vremenu sve poskupi pet do 10 posto", nabrajao je Špika, bez konkretnih pri­jedloga, osim političkog udruživanja s Hreljom i nagovaranja umirovljenika da glasaju za umirovljeničke stranke.

    Hrelja, pak, ne dotaknuvši se miro­vinske reforme, iskoristio je priliku da popljuje umirovljeničke udruge i Naci­onalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, optuživši ih da previše toga tra­že. Istodobno je nekim čudom pet glav­nih umirovljeničkih zahtjeva pretvorio u 30-ak, da bi zapravo prisvojio tri od njih kao svoje. Hajdemo se glasno upitati što su napravile dobroga za umirovljenike vlade u kojima je koalicijski partner bio Hrelja? Je li zbog toga napustio SDP, pre­šao u HNS, a nedavno praktički u HDZ?

Ništa. To je vidljivo i iz dvadesetak dana nakon tribine objavljenog inter­vjua u Glasu Istre na pitanje o svjetlijoj budućnosti za umirovljenike. Tada je rekao kako bi „volio reći da vidi kada će se to dogoditi, međutim, takvog svjetla na vidiku nažalost nema".   Hrelja ne vidi svjetlo u tunelu, čijem je mraku sam pridonio. Iako bi političko zbližavanje HSU-a i BUZ-a moglo značiti poboljšani politički angažman i koju fotelju više u Saboru, pitanje je koliko bi to značilo za umirovljenike.