UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UJEDINJUJU LI SE UMIROVLJENIČKE STRANKE?

Nikad kraja političkim kuhinjama

Piše: Milan Dalmacija

     Hrvatska stranka umirovljenika i Blok umirovljenici zajedno vole se već nekoliko mjeseci javno. Ta­kav se zaključak može izvući nakon jed­ne u nizu zajedničkih tribina, koja se 2. veljače održala u prostorijama Gradske četvrti Stenjevec. Iako je naziv tribine bio „Mirovinska reforma - želje i mo­gućnosti", to je jedina tema o kojoj nije bilo ni riječi. Na tribini su sudjelovali Da- vorka Vukadin Tabaković, predsjednica GO HSU-a, Dražen Štiglić iz MO Vrapče, predsjednik BUZ-a Milivoj Špika i prvi čovjek HSU-a Silvano Hrelja. Dvorana je bila ispunjena s osamdesetak umirov­ljenika koji su željno iščekivali prijedlog rješenja problema koji muče četvrtinu populacije, a dobili su poziv na političko udruživanje.

     I dok je Špika bio umjereniji u agi­tiranju, ipak je prokazao stvarni razlog zbog kojeg je prošao „Hreljin zakon" koji se tiče isplate sredstava osigurani- cima Royala iz radničkog mirovinskog fonda iako tamo nisu uplaćivali. „To nije zato što su se vladajući smilovali nad sudbinom umirovljenika, već zbog ma­tematičkog razloga.   Nekome je u ovom trenutku trebala umirovljenička ruka u Saboru i zato je to prošlo", zaključio je Špika i time raskrinkao političke kuhinje.

Što bi umirovljenici dobili udruživa­njem Hrelje i Špike? U političkoj kuhinji već naveliko vrije, s obzirom na to da se sve tri veće umirovljeničke stranke, i ona Lazara  Grujića, trude postaviti „svo­ju osobu" na čelo Matice umirovljenika na njihovim izborima u svibnju. Povijest udruživanja umirovljeničkih udruga je bremenita skandalima. Bivši tajnik HSU-a Špika zbog nezadovoljstva nje­govim radom je davno otišao, a onda se rastao i od Grujića i prisvojio Blok umi­rovljenici zajedno. Hreljin   HSU je, pak, u značajnim trenucima, kao kad je prvi put osnovano Nacionalno vijeće, odbio biti s drugim umirovljeničkim stranka­ma, jer to nije tada odgovaralo njegovoj

političkoj koaliciji. Na kraju ispada da umirovljenici, i to samo manji dio njih, mogu dobiti jedino ono što Hrelja ispre- govara prelaskom iz jedne koalicije u drugu, ovisno o tome tko trenutno ima više ruku u Saboru.

     „Koliko večeras umirovljenika sjedi u hladnoj sobi? Puno. Koliko umirovljeni­ka večeras nema topli obrok? Koliko njih razmišlja da li će ga sutra imati? Puno. Netko kaže i pita me koliko je to puno. Jedan je puno, dva previše, a mi govo­rimo o stotinama tisuća nesretnih ljudi, koji ne mogu reći da su umirovljenici i koji ne žive život kako su ga zamišljali dok su bili radno aktivni. U našoj drža­vi mnogo je toga nesigurno, pa nam se zna desiti da imamo usklađivanje miro­vina od jedan ili dva posto a da u među­vremenu sve poskupi pet do 10 posto", nabrajao je Špika, bez konkretnih pri­jedloga, osim političkog udruživanja s Hreljom i nagovaranja umirovljenika da glasaju za umirovljeničke stranke.

    Hrelja, pak, ne dotaknuvši se miro­vinske reforme, iskoristio je priliku da popljuje umirovljeničke udruge i Naci­onalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, optuživši ih da previše toga tra­že. Istodobno je nekim čudom pet glav­nih umirovljeničkih zahtjeva pretvorio u 30-ak, da bi zapravo prisvojio tri od njih kao svoje. Hajdemo se glasno upitati što su napravile dobroga za umirovljenike vlade u kojima je koalicijski partner bio Hrelja? Je li zbog toga napustio SDP, pre­šao u HNS, a nedavno praktički u HDZ?

Ništa. To je vidljivo i iz dvadesetak dana nakon tribine objavljenog inter­vjua u Glasu Istre na pitanje o svjetlijoj budućnosti za umirovljenike. Tada je rekao kako bi „volio reći da vidi kada će se to dogoditi, međutim, takvog svjetla na vidiku nažalost nema".   Hrelja ne vidi svjetlo u tunelu, čijem je mraku sam pridonio. Iako bi političko zbližavanje HSU-a i BUZ-a moglo značiti poboljšani politički angažman i koju fotelju više u Saboru, pitanje je koliko bi to značilo za umirovljenike.