UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


 

UJEDINJUJU LI SE UMIROVLJENIČKE STRANKE?

Nikad kraja političkim kuhinjama

Piše: Milan Dalmacija

     Hrvatska stranka umirovljenika i Blok umirovljenici zajedno vole se već nekoliko mjeseci javno. Ta­kav se zaključak može izvući nakon jed­ne u nizu zajedničkih tribina, koja se 2. veljače održala u prostorijama Gradske četvrti Stenjevec. Iako je naziv tribine bio „Mirovinska reforma - želje i mo­gućnosti", to je jedina tema o kojoj nije bilo ni riječi. Na tribini su sudjelovali Da- vorka Vukadin Tabaković, predsjednica GO HSU-a, Dražen Štiglić iz MO Vrapče, predsjednik BUZ-a Milivoj Špika i prvi čovjek HSU-a Silvano Hrelja. Dvorana je bila ispunjena s osamdesetak umirov­ljenika koji su željno iščekivali prijedlog rješenja problema koji muče četvrtinu populacije, a dobili su poziv na političko udruživanje.

     I dok je Špika bio umjereniji u agi­tiranju, ipak je prokazao stvarni razlog zbog kojeg je prošao „Hreljin zakon" koji se tiče isplate sredstava osigurani- cima Royala iz radničkog mirovinskog fonda iako tamo nisu uplaćivali. „To nije zato što su se vladajući smilovali nad sudbinom umirovljenika, već zbog ma­tematičkog razloga.   Nekome je u ovom trenutku trebala umirovljenička ruka u Saboru i zato je to prošlo", zaključio je Špika i time raskrinkao političke kuhinje.

Što bi umirovljenici dobili udruživa­njem Hrelje i Špike? U političkoj kuhinji već naveliko vrije, s obzirom na to da se sve tri veće umirovljeničke stranke, i ona Lazara  Grujića, trude postaviti „svo­ju osobu" na čelo Matice umirovljenika na njihovim izborima u svibnju. Povijest udruživanja umirovljeničkih udruga je bremenita skandalima. Bivši tajnik HSU-a Špika zbog nezadovoljstva nje­govim radom je davno otišao, a onda se rastao i od Grujića i prisvojio Blok umi­rovljenici zajedno. Hreljin   HSU je, pak, u značajnim trenucima, kao kad je prvi put osnovano Nacionalno vijeće, odbio biti s drugim umirovljeničkim stranka­ma, jer to nije tada odgovaralo njegovoj

političkoj koaliciji. Na kraju ispada da umirovljenici, i to samo manji dio njih, mogu dobiti jedino ono što Hrelja ispre- govara prelaskom iz jedne koalicije u drugu, ovisno o tome tko trenutno ima više ruku u Saboru.

     „Koliko večeras umirovljenika sjedi u hladnoj sobi? Puno. Koliko umirovljeni­ka večeras nema topli obrok? Koliko njih razmišlja da li će ga sutra imati? Puno. Netko kaže i pita me koliko je to puno. Jedan je puno, dva previše, a mi govo­rimo o stotinama tisuća nesretnih ljudi, koji ne mogu reći da su umirovljenici i koji ne žive život kako su ga zamišljali dok su bili radno aktivni. U našoj drža­vi mnogo je toga nesigurno, pa nam se zna desiti da imamo usklađivanje miro­vina od jedan ili dva posto a da u među­vremenu sve poskupi pet do 10 posto", nabrajao je Špika, bez konkretnih pri­jedloga, osim političkog udruživanja s Hreljom i nagovaranja umirovljenika da glasaju za umirovljeničke stranke.

    Hrelja, pak, ne dotaknuvši se miro­vinske reforme, iskoristio je priliku da popljuje umirovljeničke udruge i Naci­onalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, optuživši ih da previše toga tra­že. Istodobno je nekim čudom pet glav­nih umirovljeničkih zahtjeva pretvorio u 30-ak, da bi zapravo prisvojio tri od njih kao svoje. Hajdemo se glasno upitati što su napravile dobroga za umirovljenike vlade u kojima je koalicijski partner bio Hrelja? Je li zbog toga napustio SDP, pre­šao u HNS, a nedavno praktički u HDZ?

Ništa. To je vidljivo i iz dvadesetak dana nakon tribine objavljenog inter­vjua u Glasu Istre na pitanje o svjetlijoj budućnosti za umirovljenike. Tada je rekao kako bi „volio reći da vidi kada će se to dogoditi, međutim, takvog svjetla na vidiku nažalost nema".   Hrelja ne vidi svjetlo u tunelu, čijem je mraku sam pridonio. Iako bi političko zbližavanje HSU-a i BUZ-a moglo značiti poboljšani politički angažman i koju fotelju više u Saboru, pitanje je koliko bi to značilo za umirovljenike.