UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
POREZNI APSURDI
Zarada po preminuloj supruzi
Birokratskim apsurdima nema kraja. Premine supruga umirovljeniku M.Ž., on organizira pogreb, misu zadušnicu i žalovanje, sretan da je već imao grob, jer bi inače bankrotirao. Ako se računa još i trošak za crkvu, ukupno je potrošio oko 10.000 kuna. Dvoje djece otišlo im je već odavno preko oceana i sve je palo na njegova leđa. I onda ode na ostavinsku raspravu i tamo primijeti umanjenje mirovine preostale za isplatu po pokojnoj supruzi. Kako mu je svaka kuna važna da pokrije dugove, ostao je šokiran kad je vidio da se iz preostale suprugine mirovine uzima porez.
Odgovor smo potražili u Poreznoj upravi, misleći kako je došlo do pogreške. No, na kraju je ispalo kako su sve naslijeđene mirovine oporezovane porezom na dohodak. Konkretnije, Zakon o porezu na dohodak u članku 2., stavku 3. kaže:„Porezni obveznik je i nasljednik za sve porezne obveze koje proizlaze iz dohotka što ga je ostavitelj ostvario do svoje smrti. Nasljednik je istodobno i porezni obveznik za dohodak koji mu pritječe iz naslijeđenih izvora dohotka. Predujam poreza na dohodak odnosno porez na dohodak nasljedniku se utvrđuje po istom izvoru dohotka koji se utvrđivao ostavitelju" U prijevodu: suprug-nasljednik se zakonski tretira kao da je radio po ugovoru o djelu za svoju preminulu suprugu i tako stekao dohodak od nesamostalnog rada. Ludo i nezaboravno!
Objašnjenje iz Porezne uprave djeluje jednostavno, ali pokazuje svu apsurdnost domaćih pravnih propisa. Naime, mirovina se ne računa kao naslijeđe, već kao drugi dohodak. Ta odredba je uključena u Zakon o porezu na dohodak još 2000. godine te se otad sve naslijeđene mirovine oporezuju.
Računica koju nam je dostavio HZMO kaže, da se „predujam poreza na dohodak u ovom slučaju obračunava na način da se bruto mirovina pomnoži s poreznom stopom od 24 posto, te se tako dobiveni iznos umanjuje za 50 posto. Na iznos poreza obračunava se prirez prema stopi ovisno o mjestu prebivališta nasljednika" Konkretno, za obitelj iz Zagreba s naslijeđenom mirovinom od 5.000 kuna, porez i prirez iznose 708 kuna.
U Poreznoj upravi pozivaju sve koji imaju bilo kakvih nedoumica oko oporezivanja naslijeđene mirovine da se jave u najbližu ispostavu prema mjestu stanovanja. A SUH predlaže da se promijeni ovaj nesuvisli propis.
M.D.