UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

DVOJBENE ODREDBE O UZDRŽAVANJU RODITELJA

Tko je odgovoran za mame i tate?

Piše: Milan Dalmacija

 

     U mladosti se obično roditelji bri­nu o djeci. Daju im hranu, oblače ih, školuju. No, s vremenom se stvari mijenjaju, pa bi se djeca trebala brinuti o roditeljima, pogotovo onima siromašnima, bolesnima i slabije po­kretnima. To je i bila namjera novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim su od 1. siječnja utvrđene nove obveze pružatelja skrbi.

     Naime, odredbama novog zakona se utvrđuje, da je, uz tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko, nasilje u obitelji „zanemarivanje potreba osobe s inva­liditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje".

Briga o starijima bi trebala biti mo­ralna dužnost, s obzirom da su rodite­lji učinili sav napor da djeca odrastu u ispravne ljude. Zakon ovdje ne radi razliku, jer je propisana kazna za neki oblik nasilja nad starijim članom obi­telji 10.000 kuna ili najmanje 45 dana zatvora.

     „Zakon prepoznaje situaciju u praksi i potrebu strožeg reguliranja pružatelja skrbi. Odredbe idu u do­brom smjeru i mi ga u načelu podr­žavamo", kaže Štefica Karačić, ravna­teljica Doma za starije osobe Centar, no također upozorava da treba svaku situaciju sagledati posebno.

Što kad su potomci nezaposleni?

     Nije svako zanemarivanje potreba starije osobe nasilje u obitelji u pu­nom smislu riječi. Postoje slučajevi u kojima djeca ili skrbnici, zbog materi­jalne situacije ili nezaposlenosti, nisu u mogućnosti brinuti se o svojim rodite­ljima. Naravno, to dovodi do pojavno­sti ekonomskog nasilja u kojem stariji često ostaju bez novca za lijekove, jer je potrebno, primjerice, platiti režije. Kako onda utvrditi tko bi trebao biti kažnjen za lošu skrb o svome starijem članu obitelji, a kome bi trebala po­moć?

„Kako će djeca brinuti o roditelji­ma, kad ne mogu ni o sebi samima. Uljuđene zemlje brinu o svojim starim i nemoćnim, koji su, kao i mi, radili i uplaćivali sve te silne poreze i dopri­nose. Ovi naši su sve prebacili na djecu i oprali ruke, još k tome slijedi i debela kazna. To sve skupa nema veze ništa s ničim. Velika uvreda za roditelje i dje­cu", komentirala je Marija Pučić, dok je Slavko Jasnić dodao kako „onda drža­va treba odgovarati za zanemarivanje, jer je većini tih ljudi dala mizerne miro­vine, iako su ih ti ljudi zaradili."

     Neki, iako u poznim godinama, smatraju ovakve odredbe ponižava­jućima. „Nakon 40 godina staža, na­kon svih davanja, valjda bih trebala dobiti mirovinu dostatnu za normalan život, a ne da moram očekivati nešto od potomaka. Ne želim ništa od poto­maka. Želim svoju mirovinu zasluženu svojim godinama radnog staža. Želim neovisnost o ikome", komentirala je Biserka Špirić, dok je Vesna Minovec upitala državne službenike gdje su bili dok joj je baka umirala, kada je zvala i pisala za pomoć na sve adrese. Tko je, dakle, kriv za mame i tate?

Gdje je rješenje?

     Institucije poput centara za soci­jalnu skrb ili domova za starije osobe uvijek mogu priskočiti u pomoć. Prije svega, važno je dobro procijeniti okol­nosti zbog kojih se starija osoba osjeća ugroženo.

     „Ako postoji slučaj zanemarivanja zbog nemogućnosti uzdržavanja, oso­ba sigurno neće biti kažnjena, nego će biti upućena da se obrati instituci­jama. Nikad se ne ide odmah na pri­javu, već se treba vidjeti što se zaista događa. Briga o starijim osobama nisu samo novčana davanja, već i među­ljudski odnosi", ističe Karačić te dodaje

kako je od 13 do 14 slučajeva zanema­rivanja ili nasilja u obitelji, samo jedan prijavljen.

     Bitno je samo informirati sustav zdravstva ili socijalne skrbi kako bi se našlo što povoljnije rješenje. Naravno, sustav nije svemoguć, no uvijek može pružiti usluge pomoći u kući ili dolaska patronažne sestre. Za one osobe koje nemaju članova obitelji ili skrbnika koji bi o njima brinuli, moguće je osi­gurati smještaj u domu, koji je plaćen iz proračunskih sredstava u slučaju da osoba nema dostatnu mirovinu.

Pravo na odbitak?

     No, neka djeca i skrbnici mogu pronaći rješenje kako će lakše skrbi­ti o bližnjima. Uvjet je da trebaju biti zaposleni, jer mogu ostvariti pravo na osobni odbitak od plaće.

„Sve ovisi o primanjima starih rodi­telja. Ako imaju manje od 15.000 kuna godišnje, onda imate pravo na odbi­tak u iznosu od 1.750 kuna mjesečno. Tada samo morate na svojoj poreznoj kartici staviti roditelje za uzdržava­ne članove", objašnjavaju iz Porezne uprave. No, takvih je malo.

     Tako osobe koje bi htjele uzdržava­ti svoje roditelje, ali zbog financijskih mogućnosti to ne mogu, nemaju ra­zloga za strah od kazni. Poanta odred­bi Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije iscijediti posljednju kunu iz džepa siromašnih građana, već djelovati pre­ventivno, u skladu s mogućnostima sustava socijalne i zdravstvene skrbi. Kažnjavat će se samo oni za koje se utvrdi da su mogli, ali nisu htjeli uzdr­žavati svoje bližnje treće dobi.