UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DVOJBENE ODREDBE O UZDRŽAVANJU RODITELJA

Tko je odgovoran za mame i tate?

Piše: Milan Dalmacija

 

     U mladosti se obično roditelji bri­nu o djeci. Daju im hranu, oblače ih, školuju. No, s vremenom se stvari mijenjaju, pa bi se djeca trebala brinuti o roditeljima, pogotovo onima siromašnima, bolesnima i slabije po­kretnima. To je i bila namjera novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim su od 1. siječnja utvrđene nove obveze pružatelja skrbi.

     Naime, odredbama novog zakona se utvrđuje, da je, uz tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko, nasilje u obitelji „zanemarivanje potreba osobe s inva­liditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje".

Briga o starijima bi trebala biti mo­ralna dužnost, s obzirom da su rodite­lji učinili sav napor da djeca odrastu u ispravne ljude. Zakon ovdje ne radi razliku, jer je propisana kazna za neki oblik nasilja nad starijim članom obi­telji 10.000 kuna ili najmanje 45 dana zatvora.

     „Zakon prepoznaje situaciju u praksi i potrebu strožeg reguliranja pružatelja skrbi. Odredbe idu u do­brom smjeru i mi ga u načelu podr­žavamo", kaže Štefica Karačić, ravna­teljica Doma za starije osobe Centar, no također upozorava da treba svaku situaciju sagledati posebno.

Što kad su potomci nezaposleni?

     Nije svako zanemarivanje potreba starije osobe nasilje u obitelji u pu­nom smislu riječi. Postoje slučajevi u kojima djeca ili skrbnici, zbog materi­jalne situacije ili nezaposlenosti, nisu u mogućnosti brinuti se o svojim rodite­ljima. Naravno, to dovodi do pojavno­sti ekonomskog nasilja u kojem stariji često ostaju bez novca za lijekove, jer je potrebno, primjerice, platiti režije. Kako onda utvrditi tko bi trebao biti kažnjen za lošu skrb o svome starijem članu obitelji, a kome bi trebala po­moć?

„Kako će djeca brinuti o roditelji­ma, kad ne mogu ni o sebi samima. Uljuđene zemlje brinu o svojim starim i nemoćnim, koji su, kao i mi, radili i uplaćivali sve te silne poreze i dopri­nose. Ovi naši su sve prebacili na djecu i oprali ruke, još k tome slijedi i debela kazna. To sve skupa nema veze ništa s ničim. Velika uvreda za roditelje i dje­cu", komentirala je Marija Pučić, dok je Slavko Jasnić dodao kako „onda drža­va treba odgovarati za zanemarivanje, jer je većini tih ljudi dala mizerne miro­vine, iako su ih ti ljudi zaradili."

     Neki, iako u poznim godinama, smatraju ovakve odredbe ponižava­jućima. „Nakon 40 godina staža, na­kon svih davanja, valjda bih trebala dobiti mirovinu dostatnu za normalan život, a ne da moram očekivati nešto od potomaka. Ne želim ništa od poto­maka. Želim svoju mirovinu zasluženu svojim godinama radnog staža. Želim neovisnost o ikome", komentirala je Biserka Špirić, dok je Vesna Minovec upitala državne službenike gdje su bili dok joj je baka umirala, kada je zvala i pisala za pomoć na sve adrese. Tko je, dakle, kriv za mame i tate?

Gdje je rješenje?

     Institucije poput centara za soci­jalnu skrb ili domova za starije osobe uvijek mogu priskočiti u pomoć. Prije svega, važno je dobro procijeniti okol­nosti zbog kojih se starija osoba osjeća ugroženo.

     „Ako postoji slučaj zanemarivanja zbog nemogućnosti uzdržavanja, oso­ba sigurno neće biti kažnjena, nego će biti upućena da se obrati instituci­jama. Nikad se ne ide odmah na pri­javu, već se treba vidjeti što se zaista događa. Briga o starijim osobama nisu samo novčana davanja, već i među­ljudski odnosi", ističe Karačić te dodaje

kako je od 13 do 14 slučajeva zanema­rivanja ili nasilja u obitelji, samo jedan prijavljen.

     Bitno je samo informirati sustav zdravstva ili socijalne skrbi kako bi se našlo što povoljnije rješenje. Naravno, sustav nije svemoguć, no uvijek može pružiti usluge pomoći u kući ili dolaska patronažne sestre. Za one osobe koje nemaju članova obitelji ili skrbnika koji bi o njima brinuli, moguće je osi­gurati smještaj u domu, koji je plaćen iz proračunskih sredstava u slučaju da osoba nema dostatnu mirovinu.

Pravo na odbitak?

     No, neka djeca i skrbnici mogu pronaći rješenje kako će lakše skrbi­ti o bližnjima. Uvjet je da trebaju biti zaposleni, jer mogu ostvariti pravo na osobni odbitak od plaće.

„Sve ovisi o primanjima starih rodi­telja. Ako imaju manje od 15.000 kuna godišnje, onda imate pravo na odbi­tak u iznosu od 1.750 kuna mjesečno. Tada samo morate na svojoj poreznoj kartici staviti roditelje za uzdržava­ne članove", objašnjavaju iz Porezne uprave. No, takvih je malo.

     Tako osobe koje bi htjele uzdržava­ti svoje roditelje, ali zbog financijskih mogućnosti to ne mogu, nemaju ra­zloga za strah od kazni. Poanta odred­bi Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije iscijediti posljednju kunu iz džepa siromašnih građana, već djelovati pre­ventivno, u skladu s mogućnostima sustava socijalne i zdravstvene skrbi. Kažnjavat će se samo oni za koje se utvrdi da su mogli, ali nisu htjeli uzdr­žavati svoje bližnje treće dobi.