UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
DVOJBENE ODREDBE O UZDRŽAVANJU RODITELJA
Tko je odgovoran za mame i tate?
Piše: Milan Dalmacija
U mladosti se obično roditelji brinu o djeci. Daju im hranu, oblače ih, školuju. No, s vremenom se stvari mijenjaju, pa bi se djeca trebala brinuti o roditeljima, pogotovo onima siromašnima, bolesnima i slabije pokretnima. To je i bila namjera novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim su od 1. siječnja utvrđene nove obveze pružatelja skrbi.
Naime, odredbama novog zakona se utvrđuje, da je, uz tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko, nasilje u obitelji „zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje".
Briga o starijima bi trebala biti moralna dužnost, s obzirom da su roditelji učinili sav napor da djeca odrastu u ispravne ljude. Zakon ovdje ne radi razliku, jer je propisana kazna za neki oblik nasilja nad starijim članom obitelji 10.000 kuna ili najmanje 45 dana zatvora.
„Zakon prepoznaje situaciju u praksi i potrebu strožeg reguliranja pružatelja skrbi. Odredbe idu u dobrom smjeru i mi ga u načelu podržavamo", kaže Štefica Karačić, ravnateljica Doma za starije osobe Centar, no također upozorava da treba svaku situaciju sagledati posebno.
Što kad su potomci nezaposleni?
Nije svako zanemarivanje potreba starije osobe nasilje u obitelji u punom smislu riječi. Postoje slučajevi u kojima djeca ili skrbnici, zbog materijalne situacije ili nezaposlenosti, nisu u mogućnosti brinuti se o svojim roditeljima. Naravno, to dovodi do pojavnosti ekonomskog nasilja u kojem stariji često ostaju bez novca za lijekove, jer je potrebno, primjerice, platiti režije. Kako onda utvrditi tko bi trebao biti kažnjen za lošu skrb o svome starijem članu obitelji, a kome bi trebala pomoć?
„Kako će djeca brinuti o roditeljima, kad ne mogu ni o sebi samima. Uljuđene zemlje brinu o svojim starim i nemoćnim, koji su, kao i mi, radili i uplaćivali sve te silne poreze i doprinose. Ovi naši su sve prebacili na djecu i oprali ruke, još k tome slijedi i debela kazna. To sve skupa nema veze ništa s ničim. Velika uvreda za roditelje i djecu", komentirala je Marija Pučić, dok je Slavko Jasnić dodao kako „onda država treba odgovarati za zanemarivanje, jer je većini tih ljudi dala mizerne mirovine, iako su ih ti ljudi zaradili."
Neki, iako u poznim godinama, smatraju ovakve odredbe ponižavajućima. „Nakon 40 godina staža, nakon svih davanja, valjda bih trebala dobiti mirovinu dostatnu za normalan život, a ne da moram očekivati nešto od potomaka. Ne želim ništa od potomaka. Želim svoju mirovinu zasluženu svojim godinama radnog staža. Želim neovisnost o ikome", komentirala je Biserka Špirić, dok je Vesna Minovec upitala državne službenike gdje su bili dok joj je baka umirala, kada je zvala i pisala za pomoć na sve adrese. Tko je, dakle, kriv za mame i tate?
Gdje je rješenje?
Institucije poput centara za socijalnu skrb ili domova za starije osobe uvijek mogu priskočiti u pomoć. Prije svega, važno je dobro procijeniti okolnosti zbog kojih se starija osoba osjeća ugroženo.
„Ako postoji slučaj zanemarivanja zbog nemogućnosti uzdržavanja, osoba sigurno neće biti kažnjena, nego će biti upućena da se obrati institucijama. Nikad se ne ide odmah na prijavu, već se treba vidjeti što se zaista događa. Briga o starijim osobama nisu samo novčana davanja, već i međuljudski odnosi", ističe Karačić te dodaje
kako je od 13 do 14 slučajeva zanemarivanja ili nasilja u obitelji, samo jedan prijavljen.
Bitno je samo informirati sustav zdravstva ili socijalne skrbi kako bi se našlo što povoljnije rješenje. Naravno, sustav nije svemoguć, no uvijek može pružiti usluge pomoći u kući ili dolaska patronažne sestre. Za one osobe koje nemaju članova obitelji ili skrbnika koji bi o njima brinuli, moguće je osigurati smještaj u domu, koji je plaćen iz proračunskih sredstava u slučaju da osoba nema dostatnu mirovinu.
Pravo na odbitak?
No, neka djeca i skrbnici mogu pronaći rješenje kako će lakše skrbiti o bližnjima. Uvjet je da trebaju biti zaposleni, jer mogu ostvariti pravo na osobni odbitak od plaće.
„Sve ovisi o primanjima starih roditelja. Ako imaju manje od 15.000 kuna godišnje, onda imate pravo na odbitak u iznosu od 1.750 kuna mjesečno. Tada samo morate na svojoj poreznoj kartici staviti roditelje za uzdržavane članove", objašnjavaju iz Porezne uprave. No, takvih je malo.
Tako osobe koje bi htjele uzdržavati svoje roditelje, ali zbog financijskih mogućnosti to ne mogu, nemaju razloga za strah od kazni. Poanta odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije iscijediti posljednju kunu iz džepa siromašnih građana, već djelovati preventivno, u skladu s mogućnostima sustava socijalne i zdravstvene skrbi. Kažnjavat će se samo oni za koje se utvrdi da su mogli, ali nisu htjeli uzdržavati svoje bližnje treće dobi.