UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

AGITPROP MAŠINERIJA FINANCIJSKE INDUSTRIJE U NAPADU

Drugi mirovinski stup je krpelj

Mirovinci glasno vode kampanju za porast iz­dvajanja u drugi stup sa 5 na 10 posto! Bit će to zadnji čavao u kovčeg mirovinskog sustava

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Nakon što su početkom 2018. objav­ljeni podaci po kojima je imovina obve­znih mirovinskih fondova dosegla 92 milijarde kuna, od čega je 25 milijardi kuna „zarada" tih fondova, agitprop ma­šinerija financijske industrije ustvrdila je kako je postalo razvidno da „Hrvat­ska ima novčani 'bazen' koji predstavlja stabilnost za buduće umirovljenike". K tome bezobrazno tvrde kako je, s druge strane, prvi mirovinski stup u debelom minusu, pa se na godišnjoj razini iz po­reza isplaćuje gotovo polovica mirovi­na. Ne kažu pravu istinu: da je najveći dio manjka za isplatu radničkih mirovi­na, stvoren upravo time što je od 2002. godine uveden drugi obvezni mirovin­ski stup tako što je od 20 posto mirovin­skog doprinosa za prvi javni stup među- generacijske solidarnosti otkinuto pet posto, jedna četvrtina.

     Ne kažu da je onda ta jedna četvrtina državnog novca predana na upravljanje mirovinskim fondovima pri (stranim) bankama, a posljedično se državi pove­ćao manjak u radničkom mirovinskom fondu, pa su morali posuđivati razliku za isplatu mirovina od banaka. I onda su im banke posudile taj isti novac, ali uz debele kamate od 5-7 posto. I tako su strane banke kamatarile Hrvatsku. No, o tome se šuti, mediji su također sufinan­cirani od banaka i na snazi je neslužbe­na cenzura.

Najveća prijevara u Hrvata

     Saborski zastupnik dr.sc. Branimir Bunjac (Živi zid) iskoristio je prigodu u saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima 13. veljače 2017. i održao kratko predava­nje o drugom mirovinskom stupu, na­zvavši ga jednom od većih prijevara u samostalnoj Hrvatskoj, pa čak o pljački stoljeća.   Objasnio je, gotovo učiteljskim gardom, kako se sustav mirovinskog osiguranja u   Hrvatskoj sastoji se od tri stupa, od kojih su prva dva obavezni, a treći je dobrovoljan.

     A onda je Bunjac naglasio kako se s vremenom pokazalo da reforma, ne samo da  nije riješila problem mirovina, nego ga je potencijalno još i uvećala. Naime, pokazalo se kako bi za uspjeh drugog stupa potencijalno trebalo is­puniti još niz uvjeta koji su u praksi ne­ostvarivi, a to su konstantni rast BDP-a, s tim da bi rast BDP-a trebao biti viši od kamata koje plaćamo na javni dug, pa zatim konstantni rast zaposlenosti i čvršći nadzor nad bankama, pogotovo nad HNB-om u vidu ukidanja valutne klauzule i dovođenja kune u realni te­čaj. Loše vlade su, međutim, učinile da u usporedbi s 1991. godinom Hrvatska danas ima 400.000 zaposlenih manje i 300.000 umirovljenika više.

Reketarenje države

     Mi zaključujemo, dakle, da je dru­gi mirovinski stup uzrok, a ne rješenje problema. Eto zašto. Već smo rekli da država svake godine pet posto prora­čunskih sredstava daje bankarima, a to iznosi oko pet milijardi kuna, odnosno od 2002. godine 85 milijardi kuna. Bu­njac obrazlaže: „Da bi isplatila mirovine iz prvog stupa, država se mora zadu­živati. Na to zaduženje država mora plaćati kamatu. S obzirom na ulaganja u drugi stup, dolazi do povećanja jav­nog duga. Od uvođenja drugog stupa, samo zahvaljujući njemu, javni dug je porastao za jednu trećinu, a Hrvatskoj je srušen kreditni rejting, a pošto je on srušen porasle su kamate na sve kredi­te, a ne samo na one koje država diže za drugi stup. S obzirom da je srušen kreditni rejting, da su porasle kamate došlo je do usporavanja rasta BDP-a. S obzirom da je usporen rast BDP-a došlo je do povećanja nezaposlenosti, a s ob­zirom da je do toga došlo, mladi su se iselili van. To je dovelo do toga da su se povećali porezi i trošarine", zaključio je.

     Taj izgubljeni novac se naziva tran­zicijskim troškom uvođenja drugog stupa, a u Hrvatskoj, kad mu se prido­daju i enormni troškovi administrativ­nih troškova koje progutaju banke i fond-menadžeri, dolazimo do gubitka 1,6 posto BDP-a godišnje, što iznosi do sada oko 89 milijardi kuna. Jednostav­na matematika. Drugi mirovinski stup je ogroman krpelj na javnim financija­ma, čitav lanac negativnih posljedica, koji ispija i truje krv cijelog mirovin­skog i društvenog sustava. Znači, 70 milijardi je do sada uplaćeno u drugi stup, a državu to košta oko 90 milijardi tranzicijskog troška.   Fond-menadžeri imaju visoke plaće i bonuse, oko 100 do 150 tisuća eura godišnje, luksuzne automobile s grijanim sjedalima, te otvorene račune za reprezentaciju. To se zove administrativni trošak uprav­ljanja. I očito je da su drugi mirovin­ski fondovi pojeli supstancu, a k tome ugrozili mirovinski sustav jer je poten­cijalna mirovina prvih sretnika iz prvog i drugog stupa za oko trećinu niža, nego da su ostali samo u prvom stupu. Ludilo, zar ne?!

Što su učinile druge vlade

     Što su učinile Mađarska, Poljska, Slovačka, Rumunjska - kad su otkrile koliko nerazumno visoke tranzicijske troškove moraju plaćati, da bi im rastao javni dug, a mirovine u budućnosti bile manje? Ukinuli su obvezni mirovinski drugi stup i pretvorile ga u dobrovoljni. Što su učinile Češka i Slovenija kad ih je Svjetska banka prisiljavala, kao i sve druge postsocijalističke zemlje, da pri­hvate obvezni drugi stup? Odbile su. U svim tim zemljama mirovine su više, a mirovinski i javni sustavi stabilniji.

     Znači, neke pametnije vlade na vri­jeme su zaključile kako mirovinski fond

nema nikakvu drugu funkciju nego da reketari državu kako bi sam od toga imao koristi. Na kraju, ono najgore od svega - mirovinski fondovi raspolažu našim novcem na način kako se njima prohtije. Ulažu novac u dionice, ali ne u dionice koje su vrijedne, nego u one dionice koje su njima u interesu, odno­sno u interesu njihovih vlasnika odno­sno banaka. Primjera radi, RBA banka kreditira Petrokemiju i onda ta banka preko mirovinskog fonda naloži kup­nju dionica Petrokemije kako bi vratila svoj vlastiti dug. „Znate za koliko su mi­rovinski fondovi kupili dionice Petroke­mije? Za 170 kn. Znate koliko danas vri­jede? 11 kuna", zaključio je Bunjac. To je raspolaganje s našim novcem. Tko je i zašto za stotine milijuna kuna kupovao dionice Agrokora? Po čijem nalogu? Tko je kupovao dionice Credo ili Cen­tar banke, Magme, Nexe, Ingre i cijelog niza propalih tvrtki gdje su se utrošili deseci milijardi kuna mirovina?

     I još jedna nevjerojatna stvar: ovaj propali sustav drže i dalje na životu upravo ljudi koji će imati, osim samih banaka, koristi od njega. To su oni koji imaju plaće veće od desetak tisuća kuna mjesečno, što znači da će kori­sti imati saborski zastupnici i članovi vlade, te zaposleni u farmaceutskoj i financijskoj industriji te telekomunika­cijama. Oni vas agitpropovskim pro­vjerenim obrascima uvjeravaju kako je važno da podržavate drugi stup, iako od toga nemate koristi. Lobisti s dok­torskim titulama viču i skakuću na sva­koga tko bi se usudio reći kako car Tra­jan ima kozje uši. Pričaju da će partneri i potomci nasljeđivati mirovine, no ne kažu da za slučaj smrti prije 65. godi­ne - novac ostaje mirovinskom fondu.

     Da je novac uplaćen u prvi stup ostao bi državi i barem za obiteljske mirovine.

Uvjeravaju vas da je riječ o stvarnom novcu, no ne daju da svojom „ušteđevi­nom" stavite polog za kredit. Ne daju, jer tog novca i nema. Virtualan je.

Zadnji čavao u kovčeg

     No, ovih dana mirovinci skupom propagandom tvrde kako su u plusu unatoč padu Agrokora, ali paralelno gla­sno vode kampanju za porast izdvajanja u drugi stup sa pet na 10 posto, kako traži Damir Grbavac, predsjednik Udru­ge društava za upravljanje mirovinskim fondovima, donedavni šef obveznog fonda RBA banke.     Ponosno dodaje kako već sada imaju kumuliranih 26 posto godišnjeg BDP-a u mirovinskim fondo­vima po čemu su, nakon Švicarske, lider u Srednjoj Europi. Cvjeta od sreće Grba­vac, jer će mu i ova vlada biti blagona­klona, te očekuje kako će mu najavljena mirovinska reforma ispuniti želje.

     Ujedno, ugledni bankar bi htio da se da postojeće mirovine još više sma­nje, kao i redistributivna prava u prvom javnom stupu. Ističe da je problem tog stupa u disproporciji uplaćenih dopri­nosa i generiranih prava, demograf­skih trendova, niskog stupnja zaposle­nosti, pa i prisutnosti porezne evazije koja se reflektira i u manjim doprino­sima za mirovine. I dodaje kako su ob­vezni mirovinski fondovi dio rješenja ovog problema, njihovo postojanje ne može samo za sebe riješiti problem, a koliko može doprinijeti rješavanju, ovi­si o tempu povećanja stope doprinosa.

     Istina, pak, glasi - mirovinski fondo­vi kamatare državu. Pojeli su 26 posto bruto domaćeg proizvoda. Drugi mi­rovinski stup je krpelj javnih financija i svih sadašnjih i budućih umirovljenika. Zadnji čavao u kovčeg mirovinskog su­stava.