UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

AGITPROP MAŠINERIJA FINANCIJSKE INDUSTRIJE U NAPADU

Drugi mirovinski stup je krpelj

Mirovinci glasno vode kampanju za porast iz­dvajanja u drugi stup sa 5 na 10 posto! Bit će to zadnji čavao u kovčeg mirovinskog sustava

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Nakon što su početkom 2018. objav­ljeni podaci po kojima je imovina obve­znih mirovinskih fondova dosegla 92 milijarde kuna, od čega je 25 milijardi kuna „zarada" tih fondova, agitprop ma­šinerija financijske industrije ustvrdila je kako je postalo razvidno da „Hrvat­ska ima novčani 'bazen' koji predstavlja stabilnost za buduće umirovljenike". K tome bezobrazno tvrde kako je, s druge strane, prvi mirovinski stup u debelom minusu, pa se na godišnjoj razini iz po­reza isplaćuje gotovo polovica mirovi­na. Ne kažu pravu istinu: da je najveći dio manjka za isplatu radničkih mirovi­na, stvoren upravo time što je od 2002. godine uveden drugi obvezni mirovin­ski stup tako što je od 20 posto mirovin­skog doprinosa za prvi javni stup među- generacijske solidarnosti otkinuto pet posto, jedna četvrtina.

     Ne kažu da je onda ta jedna četvrtina državnog novca predana na upravljanje mirovinskim fondovima pri (stranim) bankama, a posljedično se državi pove­ćao manjak u radničkom mirovinskom fondu, pa su morali posuđivati razliku za isplatu mirovina od banaka. I onda su im banke posudile taj isti novac, ali uz debele kamate od 5-7 posto. I tako su strane banke kamatarile Hrvatsku. No, o tome se šuti, mediji su također sufinan­cirani od banaka i na snazi je neslužbe­na cenzura.

Najveća prijevara u Hrvata

     Saborski zastupnik dr.sc. Branimir Bunjac (Živi zid) iskoristio je prigodu u saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima 13. veljače 2017. i održao kratko predava­nje o drugom mirovinskom stupu, na­zvavši ga jednom od većih prijevara u samostalnoj Hrvatskoj, pa čak o pljački stoljeća.   Objasnio je, gotovo učiteljskim gardom, kako se sustav mirovinskog osiguranja u   Hrvatskoj sastoji se od tri stupa, od kojih su prva dva obavezni, a treći je dobrovoljan.

     A onda je Bunjac naglasio kako se s vremenom pokazalo da reforma, ne samo da  nije riješila problem mirovina, nego ga je potencijalno još i uvećala. Naime, pokazalo se kako bi za uspjeh drugog stupa potencijalno trebalo is­puniti još niz uvjeta koji su u praksi ne­ostvarivi, a to su konstantni rast BDP-a, s tim da bi rast BDP-a trebao biti viši od kamata koje plaćamo na javni dug, pa zatim konstantni rast zaposlenosti i čvršći nadzor nad bankama, pogotovo nad HNB-om u vidu ukidanja valutne klauzule i dovođenja kune u realni te­čaj. Loše vlade su, međutim, učinile da u usporedbi s 1991. godinom Hrvatska danas ima 400.000 zaposlenih manje i 300.000 umirovljenika više.

Reketarenje države

     Mi zaključujemo, dakle, da je dru­gi mirovinski stup uzrok, a ne rješenje problema. Eto zašto. Već smo rekli da država svake godine pet posto prora­čunskih sredstava daje bankarima, a to iznosi oko pet milijardi kuna, odnosno od 2002. godine 85 milijardi kuna. Bu­njac obrazlaže: „Da bi isplatila mirovine iz prvog stupa, država se mora zadu­živati. Na to zaduženje država mora plaćati kamatu. S obzirom na ulaganja u drugi stup, dolazi do povećanja jav­nog duga. Od uvođenja drugog stupa, samo zahvaljujući njemu, javni dug je porastao za jednu trećinu, a Hrvatskoj je srušen kreditni rejting, a pošto je on srušen porasle su kamate na sve kredi­te, a ne samo na one koje država diže za drugi stup. S obzirom da je srušen kreditni rejting, da su porasle kamate došlo je do usporavanja rasta BDP-a. S obzirom da je usporen rast BDP-a došlo je do povećanja nezaposlenosti, a s ob­zirom da je do toga došlo, mladi su se iselili van. To je dovelo do toga da su se povećali porezi i trošarine", zaključio je.

     Taj izgubljeni novac se naziva tran­zicijskim troškom uvođenja drugog stupa, a u Hrvatskoj, kad mu se prido­daju i enormni troškovi administrativ­nih troškova koje progutaju banke i fond-menadžeri, dolazimo do gubitka 1,6 posto BDP-a godišnje, što iznosi do sada oko 89 milijardi kuna. Jednostav­na matematika. Drugi mirovinski stup je ogroman krpelj na javnim financija­ma, čitav lanac negativnih posljedica, koji ispija i truje krv cijelog mirovin­skog i društvenog sustava. Znači, 70 milijardi je do sada uplaćeno u drugi stup, a državu to košta oko 90 milijardi tranzicijskog troška.   Fond-menadžeri imaju visoke plaće i bonuse, oko 100 do 150 tisuća eura godišnje, luksuzne automobile s grijanim sjedalima, te otvorene račune za reprezentaciju. To se zove administrativni trošak uprav­ljanja. I očito je da su drugi mirovin­ski fondovi pojeli supstancu, a k tome ugrozili mirovinski sustav jer je poten­cijalna mirovina prvih sretnika iz prvog i drugog stupa za oko trećinu niža, nego da su ostali samo u prvom stupu. Ludilo, zar ne?!

Što su učinile druge vlade

     Što su učinile Mađarska, Poljska, Slovačka, Rumunjska - kad su otkrile koliko nerazumno visoke tranzicijske troškove moraju plaćati, da bi im rastao javni dug, a mirovine u budućnosti bile manje? Ukinuli su obvezni mirovinski drugi stup i pretvorile ga u dobrovoljni. Što su učinile Češka i Slovenija kad ih je Svjetska banka prisiljavala, kao i sve druge postsocijalističke zemlje, da pri­hvate obvezni drugi stup? Odbile su. U svim tim zemljama mirovine su više, a mirovinski i javni sustavi stabilniji.

     Znači, neke pametnije vlade na vri­jeme su zaključile kako mirovinski fond

nema nikakvu drugu funkciju nego da reketari državu kako bi sam od toga imao koristi. Na kraju, ono najgore od svega - mirovinski fondovi raspolažu našim novcem na način kako se njima prohtije. Ulažu novac u dionice, ali ne u dionice koje su vrijedne, nego u one dionice koje su njima u interesu, odno­sno u interesu njihovih vlasnika odno­sno banaka. Primjera radi, RBA banka kreditira Petrokemiju i onda ta banka preko mirovinskog fonda naloži kup­nju dionica Petrokemije kako bi vratila svoj vlastiti dug. „Znate za koliko su mi­rovinski fondovi kupili dionice Petroke­mije? Za 170 kn. Znate koliko danas vri­jede? 11 kuna", zaključio je Bunjac. To je raspolaganje s našim novcem. Tko je i zašto za stotine milijuna kuna kupovao dionice Agrokora? Po čijem nalogu? Tko je kupovao dionice Credo ili Cen­tar banke, Magme, Nexe, Ingre i cijelog niza propalih tvrtki gdje su se utrošili deseci milijardi kuna mirovina?

     I još jedna nevjerojatna stvar: ovaj propali sustav drže i dalje na životu upravo ljudi koji će imati, osim samih banaka, koristi od njega. To su oni koji imaju plaće veće od desetak tisuća kuna mjesečno, što znači da će kori­sti imati saborski zastupnici i članovi vlade, te zaposleni u farmaceutskoj i financijskoj industriji te telekomunika­cijama. Oni vas agitpropovskim pro­vjerenim obrascima uvjeravaju kako je važno da podržavate drugi stup, iako od toga nemate koristi. Lobisti s dok­torskim titulama viču i skakuću na sva­koga tko bi se usudio reći kako car Tra­jan ima kozje uši. Pričaju da će partneri i potomci nasljeđivati mirovine, no ne kažu da za slučaj smrti prije 65. godi­ne - novac ostaje mirovinskom fondu.

     Da je novac uplaćen u prvi stup ostao bi državi i barem za obiteljske mirovine.

Uvjeravaju vas da je riječ o stvarnom novcu, no ne daju da svojom „ušteđevi­nom" stavite polog za kredit. Ne daju, jer tog novca i nema. Virtualan je.

Zadnji čavao u kovčeg

     No, ovih dana mirovinci skupom propagandom tvrde kako su u plusu unatoč padu Agrokora, ali paralelno gla­sno vode kampanju za porast izdvajanja u drugi stup sa pet na 10 posto, kako traži Damir Grbavac, predsjednik Udru­ge društava za upravljanje mirovinskim fondovima, donedavni šef obveznog fonda RBA banke.     Ponosno dodaje kako već sada imaju kumuliranih 26 posto godišnjeg BDP-a u mirovinskim fondo­vima po čemu su, nakon Švicarske, lider u Srednjoj Europi. Cvjeta od sreće Grba­vac, jer će mu i ova vlada biti blagona­klona, te očekuje kako će mu najavljena mirovinska reforma ispuniti želje.

     Ujedno, ugledni bankar bi htio da se da postojeće mirovine još više sma­nje, kao i redistributivna prava u prvom javnom stupu. Ističe da je problem tog stupa u disproporciji uplaćenih dopri­nosa i generiranih prava, demograf­skih trendova, niskog stupnja zaposle­nosti, pa i prisutnosti porezne evazije koja se reflektira i u manjim doprino­sima za mirovine. I dodaje kako su ob­vezni mirovinski fondovi dio rješenja ovog problema, njihovo postojanje ne može samo za sebe riješiti problem, a koliko može doprinijeti rješavanju, ovi­si o tempu povećanja stope doprinosa.

     Istina, pak, glasi - mirovinski fondo­vi kamatare državu. Pojeli su 26 posto bruto domaćeg proizvoda. Drugi mi­rovinski stup je krpelj javnih financija i svih sadašnjih i budućih umirovljenika. Zadnji čavao u kovčeg mirovinskog su­stava.