UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ZAHTJEVI UMIROVLJENIČKIH UDRUGA

HITNE MJERE PROTIV SIROMAŠTVA UMIROVLJENIKA I STARIJIH OSOBA

 

     U Hrvatskoj se svaka treća osoba starija od 65 godina nalazi u zoni siromaštva. Prosječna mirovina izno­si 2.317,90 kuna, a medijan 2.105,86 kuna, čime se iskazuje da se 52% mirovina nalazi ispod hrvatske linije si­romaštva.

Relativna bruto vrijednost mirovine iznosi samo 29 po­sto (udjel prosječne bruto mirovine u prosječnoj bruto pla­ći), a relativna neto vrijednost je 37,45% u odnosu na neto prosječnu plaću, što je najniže od svih zemalja bivše Jugo­slavije, dok je po ukupnom siromaštvu Hrvatska na europ­skoj razini nešto bolja od Bugarske.

     Najsiromašnije su žene, koje imaju 25 posto nižu miro­vinu od muškaraca 2012. (EiGe/EU-SILC), i to tek manjim dijelom zato jer u prijelaznom razdoblju od 2014. do 2029. godine žene ostvaruju pravo na starosnu mirovinu pre­ma povoljnijim uvjetima, s nižom starosnom dobi. Rodni jaz u mirovinama većim dijelom zrcali akumulaciju svih rodnih nejednakosti s kojima se žene suočavaju tijekom ci­jelog života. U dobi od 75 godina stopa siromaštva za žene je dvostruko viša nego za muškarce.

Rastuće siromaštvo se iščitava i iz rastućeg broja umrlih (2.500 umrlih 2017. više nego 2016.), kao i iz visokog udje­la starijih od 65 godina u ukupnom broju samoubojstava (40,1 posto). Također, važno je naglasiti kako je 2017. broj preminulih umirovljenika viši od broja novih umirovljenika.

 

Predlaže se donošenje hitnih mjera:

     Prvi i najbitniji preduvjet zaustavljanja siromaštva je promjena formule usklađivanja mirovina. Da bi se zau­stavio višegodišnji trend pada mirovina u odnosu na plaće potrebno je hitno izmijeniti formulu usklađivanja, i to tako da se pojednostavi način obračuna samo prema indeksu koji je više rastao (plaće i cijene). Ti bi bilo u skladu s prediz- bornim obećanjem aktualne Vlade o rastu mirovina prema 50% prosječne plaće, kao i u skladu sa sadašnjom gospo­darskom i financijskom situacijom u državi. U zadnjih osam godina bruto plaće su porasle 12,10 posto, potrošačke cije­ne 6,50 posto, a mirovine 8,16 posto - indeks plaće prema mirovinama je čak 148! Taj disparitet posebno je izražen u 2017. godini: plaće su u tom razdoblju porasle 5,30%, a mi­rovine 2,75% - indeks je čak 193. Dakle, nisu mirovine rasle najviše od 2008., već su upravo prošle godine najviše pale.

     Drugo,     vođenje novog modela obi­

teljske mirovine, prema kojem u slučaju smrti partnera svatko zadržava svoju mirovinu, a uz nju ima pravo, ovisno o prihodovnom cenzusu, i na 20-50% partnerove mirovine. S obzirom da je od ukupnog broja obiteljskih umirovljenika čak 93,35% žena, one su najizloženije rastućem siromaštvu, ukoliko se ne uvede ovakav model obiteljske mirovine. Tre­ba naglasiti da je prosječna obiteljska mirovina vrlo niska, samo 1.924 kune, a preživjeli partner ju koristi temeljem za­jedničkih 60-tak godina radnog staža.

      Jasenka Pap iz HZZO-a naglasila je kako je dodatni zdravstveni doprinos reguliran Zakonom o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju od 2006. godine, koji je mijenjan 2008. i 2010. Navela je da se prihodovni cenzus veže na proračunsku osnovicu i ne odnosi se samo na umirovlje­nike nego i na sve osobe te iznosi po članu obitelji 45,59% proračunske osnovice, odnosno 1.516,32 kuna, a za samca 58,31% proračunske osnovice, odnosno 1.939,39 kuna. Da bi se usvojio novi cenzus potrebne su izmjene tog zakona, a to nije u planu normativnih aktivnosti za prva tri kvartala u 2018., no moguće ga je dopuniti. Za drugi kvartal 2018. planirana je izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdrav­stvenom osiguranju i vjerojatno Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

     Ljiljana Marušić je navela kako bi takva minimalna mirovina progutala mirovinski sustav, jer bi više od pola mirovina bile minimalne, što bi dovelo u pitanje osnovna načela uzajamnosti i solidarnosti. Od današnjih 270 tisuća korisnika najniže mirovine, uvođenjem minimalne mirovi­ne prema prijedlogu udruga umirovljenika već 2019. bilo bi oko 467.000 korisnika. Ukupni kumulativni efekt u raz­doblju od 2019.-2030. bio bi oko 61 milijardu kuna.

Obvezni drugi stup - u dobrovoljni!

     Petrović je iznijela i podatak koji ilustrira nedopustivo vi­soke socijalne razlike, navodeći kako od 1,140 milijuna umi­rovljenika po Zakonu o mirovinskom osiguranju, mirovinu višu od prosječne plaće (6.000 kuna) ima samo 1,4% umirov­ljenika, dok od 175 tisuća umirovljenika po posebnih propi­sima 18,5% ima mirovinu višu od prosječne plaće. Mora se odlučiti hoće li se vrednovati rad i zaustaviti siromaštvo ili će se i dalje omogućiti razlika između „običnih" i povlaštenih umirovljenika.

Šemper je, pak, dodao da će broj umirovljenika s najni­žim mirovinama rasti zbog toga što se ništa ne poduzima protiv sive ekonomije. Time što država ne prima doprinose koje bi trebala primati oštećeni su svi, a osobito oni kojima se ne uplaćuju puni doprinosi. Naglasio je kako je državni proračun u velikom gubitku radi sive ekonomije, za oko 30 posto.

     Gavranović je iznio prijedlog da na sljedećoj sjednici tema bude drugi mirovinski stup, te da se na nju pozovu predstavnici mirovinskih fondova, REGOS-a i HANFA-e. Pe­trović je zatražila je da se u zapisnik unese službeni stav Matice umirovljenika Hrvatske i Sindikata umirovljenika Hrvatske koji se zalažu za disperzirani mirovinski sustav, ali nikako za obavezni mirovinski stup na temelju kapitalizira­ne štednje. Predlažu da se drugi stup reformira, na način da se transformira u dobrovoljni mirovinski stup. Također je predložila da se ne razmatra mirovinski dodatak za rođene od 1962. nadalje na način kako se krenulo, nego da se sva­kom pojedinačno omogući donošenje odluke žele li prijeći u prvi ili ostati u drugom stupu, sukladno tome što je njima povoljnije.

     Zdenka Čuhnil iz Matice je napomenula kako još nisu dostavljene tražene informacije kolika je prosječna mirovi­na umirovljenika Royala i vodi li se kazneni postupak protiv vlasnika koji je doveo do stečaja društva i nestanka uplaće­nih otpremnina.

     Treći prijedlog se odnosi na uvođenje zajamčene minimalne mirovine, koja je postojala do kraja 1998., ali se pretvorila u najnižu mirovinu. Izračun minimalne miro­vine vezao bi se automatski s minimalnom bruto plaćom, tako da njezin donji prag za 15 godina radnog staža (što je uvjet za stjecanje starosne mirovine) mirovina iznosi 45% minimalne plaće, odnosno sada 1.548 kuna, a za svaku do­datnu godinu staža bi se dodavao iznos jedne aktualne vri­jednosti mirovine, 63,88 kuna. Time bi minimalna mirovina za 30 godina radnog staža (1.548 + 15 godina x 63,88/ + 958 kuna) iznosila 2.506 kuna; a za 40 god staža (1.548 + 25 godina x 63,88) - 3.145 kuna. Minimalna mirovina bi se odnosila na mirovine stečene radom i plaćanjem doprino­sa u Hrvatskoj, a regulativu u vezi obiteljskih i invalidskih mirovina treba razmotriti.

     Četvrti prijedlog se odnosi na državnu naknadu za osobe starije od 65 godina (tzv. „nacionalna mirovina"). Predlaže se da se ona također veže uz minimalnu bruto pla­ću i da iznosi 30% bruto minimalne plaće, što je 1.032 kune te da se institut zajamčene minimalne mirovine i nacionalne mirovine uvedu paralelno, kako ne bi došlo do nezadovolj­stva umirovljenika koji su stekli mirovine temeljem rada. Ne postoje jasne procjene koliko bi osoba ostvarilo pravo na dr­žavnu naknadu, no na potrebu takve mirovine kakvu imaju gotovo sve zemlje EU i više od 110 zemalja u svijetu, ukazu­je i podatak da Hrvatska, uz Španjolsku, ima samo 64 posto pokrivenosti stanovništva starijeg od 65 godina starosnim mirovinama (za razliku od većine EU zemalja koje imaju 90- 100posto pokrivenosti).

     Peti prijedlog se odnosi na uvođenje novog cenzu­sa za dopunsko osiguranje, jer postojeći nije mijenjan od 2004. godine. Predlaže se da se cenzus usklađuje prema vi­sini hrvatske linije siromaštva, koja je za 2017. godinu izno­sila 2.180 kuna, a redovito je izračunava i objavljuje Državni zavod za statistiku RH (sada je cenzus za osiguranika - sam­ca 1.939,39 kuna, a prema prijedlogu bi nakon 14 godina porastao za samo devet posto).

     Šesti prijedlog odnosi se na pravo svih umirov­ljenika na rad, što bi značilo rad bez ustege mirovine za sve kategorije umirovljenika pod istim uvjetima, kao što je omogućeno svim kategorijama branitelja. U slučaju nastav­ka diskriminatornog isključivanja prijevremenih starosnih umirovljenika iz prava na rad, osobito stoga što je u Hrvat­skoj vrlo niska stopa radne aktivnosti starijih osoba, još više će bujati rad na crno. K tome, nema vjerodostojnog oprav­danja isključivanja prijevremenih starosnih umirovljenika iz prava na rad naspram omogućenog rada za tzv. starosne umirovljenike, jer prijevremeni imaju prosječno četiri godi­ne radnog staža i plaćanja mirovinskih doprinosa više nego starosni umirovljenici, a mlađi su samo dvije godine. Na po­sljetku, Hrvatska bi umjesto prekarnog rada za mlađe radni­ke (npr. masovni nelegalni rad na određeno), mogla dopu­niti potrebe tržišta za takvim oblicima rada zapošljavanjem umirovljenika, umjesto uvozom radne snage.