UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


STANOVANJE ZA STARIJE

U Americi 'penzići' imaju vlastita naselja

     U Sjedinjenim Američkim Državama je prije petnaestak godina zaživio koncept„staračkog sela". S obzirom na to da otprilike trećina američkih umi­rovljenika živi sama, ovakav oblik je mno­go prihvatljiviji za život, jer ljudi, uz odre­đenu veću ili manju godišnju naknadu, dolaze živjeti u stambene blokove, na­selja ili sela u kojima već žive stariji ljudi. U takvim zajednicama, ljudi međusobno pomažu jedni drugima, organiziraju ra­znolike aktivnosti i imaju na raspolaganju sve resurse i skrb koja im je potrebna. Uz to, u staračkim selima je lakše posvetiti pažnju potrebama pojedine osobe.

     No, zanimljivo je da takve zajedni­ce osnivaju uglavnom ljudi koji su pred umirovljenjem ili neprofitne organizacije, a svi poslovi su pokriveni volonterskim

radom, u kojeg su gotovo uvijek uklju­čene i aktivnije, agilne starije osobe. Još je zanimljivije što oni sami odlučuju o svojim potrebama te tako uspostavljaju određen oblik vlasti. U SAD-u se trenutno nalazi 200 takvih sela, a u pripremi ih je još oko 150. Sva sela su povezana u za­jednicu Village to Village Network (Mreža selo za selo). Takva se naselja odnedavno ubrzano pojavljuju i u Zapadnoj Europi.