UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UMIROVLJENIČKA INTIMNOST

Ima li seksa u trećoj dobi?

 

     Kao liječnik, prije nego malo detaljnije i ozbiljnije odgovorim na to pitanje, u naslovu, htio bih kazati što mi je moja supruga nedavno "spustila". Naime, kad se povede razgovor o toj temi, ja obično kažem, a i tvrdim, da ima mladića sa šezdeset i staraca sa dvadeset. Među­tim, moja žena kaže da bi ona ipak radije tri starca od dvadeset, nego jednog mla­dića od šezdeset.

     Dakle, ima li seksa u trećoj dobi? Naža­lost, nema ga onoliko koliko bi ga moglo i koliko bi ga trebalo biti. Zašto? U našem narodu je poprilično rašireno mišljenje da čovjek koji je prešao šezdesetu godinu ži­vota nema više što tražiti u seksu. Razumlji­vo, to je pogrešno mišljenje, prava zabluda. Jednostavno, smatra se da spolna aktivnost više nije potrebna, da nije moguća, kako za muškarce tako i za žene. Navodno, te stvari ne dolikuju starijim osobama, nisu etične i normalne za tu dob. Ukratko, treba preki­nuti svaku seksualnu aktivnost u interesu dugog života i dobra zdravlja. Sve glupost do gluposti, zabluda do zablude, a istina je potpuno suprotna. Čovjek se pita, zašto biti prikraćen za lijepe i ugodne trenutke u kojima se može uživati.

Znanstvene činjenice

     Postoje znanstvene činjenice na osnovu kojih se to može tvrditi. Američko vijeće za seksualni odgoj i njihov Nacio­nalni institut za proučavanje starenja, već odavno smatraju da većina ljudi uživa u seksu čitav život. Jasno, izuzeci su oni koji misle da ne smiju ili da ne mogu ili nema­ju s kim.

     Suvremeni seksolozi i gerontolozi svo­jim istraživanjima dokazuj u da je spolni život u Trećoj dobi prirodna, normalna i moguća stvar. Liječnici i socijalni radnici izjavljuju da im stariji pacijenti stidljivo otkrivaju da osjećaju seksualne prohtje­ve, ali da ih smatraju neprirodnim.

Jedna grupa urologa iz Kalifornije svo­jim je ispitivanjima utvrdila da je među oženjenim muškarcima, u dobi od 70 go­dina, svaki treći sposoban za potpuni sek­sualni život. Unutar grupe žena, u dobi od 55 do 65 godina, više od 30 posto njih je izjavilo da su u toj dobi više zainteresirane za seks nego ranije.

     Poznati američki znanstvenici, doktori Kinsey, Masters i Johnson, svojim su istra­živanjima pokazali da su muškarci i žene, koji su u dobroj zdravstvenoj kondiciji, fiziološki u stanju imati zadovoljavajući spolni život do 80. godine, pa i kasnije. Oni tvrde da stariji parovi mogu i treba da produže s normalnim spolnim odnosima, kako oni kažu, do „neodređene granice".

Kad stvari zakažu

     Premda seksualna sposobnost traje dugo, ipak se u starijoj dobi obično doga­đaju neke funkcionalne promjene i to tre­ba znati. Tako na primjer, stariji muškarci i žene mogu sporije reagirati i možda će im trebati više stimulacije i strpljenja nego prije. Međutim, treba znati da im to nimalo ne umanjuje zadovoljstvo pri od­nosu. Čak ako se potpuni spolni odnos i ne može obaviti, još uvijek ostaju brojne druge mogućnosti seksualne ugode, kao što su dodiri, milovanja, nježnost.

     Impotencija je neuspjeh u postizanju erekcije barem u 25 posto pokušaja spol­nog odnosa. Premda se sve do nedavno smatralo da su isključivo emotivni, psihič­ki problemi isključivi uzroci impotencije, danas je sve češće slučaj da su neki fizički razlozi uzrok impotencije. Neki od uzro­ka su poremećena, oslabljena cirkulacija, oštećenja živaca zbog šećerne bolesti ili zbog nekog drugog razloga (jasno, svaki slučaj dijabetesa nema uvijek za posljedi­cu impotenciju). Kao mogući uzroci dola­ze još u obzir alkoholizam (treba držati na umu da alkohol povećava želju, a uma­njuje moć), zatim neki lijekovi, itd.

     Da bi intimni život bio potpun, prvo treba voditi zdrav način života, a to znači imati pravilnu ishranu, održavati normalnu tjelesnu težinu, svakog ju­tra pojesti doručak, fizički vježbati dva do tri puta tjedno, spavati sedam do osam sati noću, ne pušiti i piti alkoholna pića u umjerenim količinama ili uopće ne piti. Drugo, onima koji nisu oženje­ni preporučljivo je ženiti se. Oženjeni ljudi žive duže.

     I, treće, kad je u pitanju spolna aktiv­nost, mora se znati da potpuno gašenje tih aktivnosti može dovesti do fizičke i psihičke tromosti, bezvoljnosti, potište- nosti i potpune usamljenosti, a upravo takva stanja mogu uzrokovati razna obo­ljenja i skratiti život. Zajednički život, pri­vrženost i međusobna ljubav održavaju i fizičku želju.

Ako već vi idete u penziju, nema po­trebe da u penziju šaljete i svoj spolni ži­vot, jer na njega imate pravo.

dr. Ivo Belan