UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

MIROVINSKA REFORMA

Kako skrojiti mirovinu po mjeri žena

 

Pravedna mirovinska reforma bit ce ona koja ce starije žene izvuci iz siromaštva

Piše: Jasna A. Petrović

     Rodni jaz u mirovinama zrcali akumu­laciju svih rodnih nejednakosti s koji­ma se žene suočavaju tijekom cijelog života. Njihova mirovina dokaz je koliko se vrednuje njihov rad u društvu i koliko su za­pravo diskriminirane u generaciji jednako- pravnosti i ljudskih prava. I onda se dešava da nakon 40 godina radnog staža, pokojeg djeteta ili roditelja na skrbi, shvate da mo­raju i dalje raditi, često na crno. Prije su se radovale penziji, sad je se boje. Mirovina dolazi kao kazna i presuda na poniženje do kraja života. Velik dio generacije koja je gra­dila tvornice, škole, bolnice, ceste, sada su sakupljači plastičnih boca i ostataka hrane s poda tržnica.

žene rade za društvo, vrijeme je da društvo radi za njih, baš stoga žene moraju biti u središtu svih mirovinskih reformi.

     Rodni jaz u mirovinama postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog standar­da i siromaštva starijih žena koje radi du­žeg životnog vijeka češće postaju udovice, osobito ako su modeli obiteljske mirovine u pojedinoj zemlji nepovoljni te praktički samo nude ženi da dobije 70 posto mirovi­ne pokojnog partnera, a svoje se praktički odrekne i tako baci tridesetak godina rad­nog staža.

     Na žalost ne samo u Hrvatskoj, već do nedavno na razini cijele Europske unije, nije se polagalo nikakve pozornosti rod­nom jazu u mirovinama, a sindikati i ženske udruge su marljivo prikupljali tek razlike u ženskim i muškim plaćama. Međutim, tek mjerenjem i nadziranjem rodnog jaza u mi­rovinama postižemo uvid u njegove uzroke kako bi se izbjeglo žrtvovanje novih nara­štaja starijih žena.

Nitko nije vjerovao!

     Gotovo je nevjerojatno da je prva stu­dija na temu jaza u mirovinama provedena u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Eu­ropska komisija po prvi puta dubinski ispi­tala u izvješću objavljenom 2013. godine. U Hrvatskoj se niti danas ne vode relevantne rodno osjetljive statistike, niti pouzdani podaci o rodnom jazu u plaćama i mirovi­nama.

Rodne razlike u mirovinama u Europi iznose nevjerojatnih 40% što znači da za svakih 100 eura koje dobije muškarac, žena dobije samo 60 eura. Ovo je nedopustiva situacija i to gotovo 60 godina nakon što je u sporazume Europske unije unesena odredba o jednakoj plaći i 40 godina nakon što je prihvaćena prva direktiva o jednakoj plaći. Prema posljednjim podacima Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške sat­nice. Drugim riječima, na svaki euro muš­karca, žena zaradi 84 centa. To nije među­tim istina, jer tek njihova mirovina oslikava više nego udvostručenu diskriminaciju žena i njihovu ekonomsku ravnopravnost i nezavisnost.

     Mirovina je zamišljena kao svojevrsna kompenzacija za prethodni rad. Kako su žene velikim dijelom angažirane u područ­ju neplaćenog rada, npr. u skrbi o djeci, starijima, invalidima, njihove su mirovine niže i zbog njihovih isprekidanih karijera. Postojći mirovinski sustavi u pravilu ne ugrađuju kompenzacijske mjere za takav rad žena, osim za djecu i u rijetkim zemlja­ma i za skrb o starijima. Stoga bi u miro­vinu trebala ući i kompenzacija za ženski udjel u bruto društvenom proizvodu s os­nova socijalnih usluga i besplatnog rada.

Drugi stup štetan za žene

     Dva su temeljna problema koja su po­goršala položaj žena u mirovini. Naime, nakon što su neke države s javnih prvih stupova mirovinske međugeneracijske so­lidarnosti skrenule i na mirovinsku štednju drugog stupa ili profesionalne mirovine, to je direktno vodilo ka smanjivanju žen­skih mirovina. Poticanje individualne od­govornosti za sigurnost u starosti i privati­zacija mirovinskih sustava definitivno šteti slabijima, a to su svi oni, koji poput žena, imaju niža primanja.

     Europska konfederacija sindikata je, nakon provedenog istraživanja u 29 zema­lja, upozorila 2016. godine da će se rodni jaz u mirovinama još više širiti u zemljama koje su prihvatile privatni drugi stup mi­rovinske kapitalizirane štednje, jer takav stup nema elemenata solidarnosti i redistributivnosti, te ne kompenzira razdoblja materinstva i roditeljskog dopusta ili dru­gih oblika skrbi.

     Ženin dulji životni vijek u odnosu na muškarce znači da inflacija smanjuje nji­hove mirovine još i više, ukoliko je indek- sacija, kao u Hrvatskoj, neadekvatna. Tako su žene starije od 75 godina u najvećem riziku od siromaštva - čak dvostruko više od muškaraca.

     K tome, niz je mjera potrebno poduzeti u području zaposlenosti, dakle, u radnoj dobi. Žene moraju ostvariti ekonomsku nezavisnost i doseći stopu radne aktiv­nosti od 75 posto. Vlade moraju razvijati socijalne i fiskalne politike koje neće po­čivati na obitelji s jednim hraniteljem, već stimulirati rad oba partnera. Žena čine ve­ćinu među onima koji se zapošljavaju na tzv. fleksibilnim radnim mjestima. Rad na određeno ili skraćeno vrijeme, niske plaće i manje kvalitetni poslovi su oznaka žen­skog rada. Kao što je u Hrvatskoj rad na određeno temeljni oblik nesigurnog pre- karnog rada, te uzrokom povećanog jaza u plaćama i mirovinama, tako je skraćeni rad (part-time) temeljni razlog visokog penzijskog jaza u Njemačkoj i Nizozemskoj, Au­striji i Luxembourgu (jer u njima 30 do 70 posto žena radi u skraćenom radu).

Tu je i problem niske stope zaposle­nosti žena i nedostatak mehanizama creditinga (kompenzacije) za neplaćeni rad u skrbi. Prema anketama koje su provele ženske sindikalne grupe udate žene ima­ju niže mirovine, kao i one koje imaju više djece.     Kako vlade nastoje reducirati prora­čunske troškove, tako režu davanja za so­cijalnu zaštitu i redistributivne elemente mirovinskih sustava, primjerice smanjuju minimalne mirovine.

Potrebno je, dakle, zakonima, propisi­ma, kolektivnim ugovorima itd. osigurati dobro obrazovanje za mlade, kvalitetna i sigurna radna mjesta, što manje skraće­nog rada, društveno razvijen sustav skrbi o djeci i usluga, te suzbiti različite oblike diskriminacije žena, osobito onih u fertil- noj dobi kojima prijeti otkaz ukoliko osta­nu trudne.

Ništa bez minimalne mirovine

K tome, niz je mjera potrebno poduzeti u okviru mirovinskog sustava. Na prvom mjestu, to je uvođenje minimalne mirovi­ne, državne naknade za starost (tzv, „na­cionalne mirovine"), no za očekivati je da će se u mirovinskim sustavima konačno priznati i neplaćeni rad žena i socijalne us­luge koje pružaju u zajednici, pa će se time spriječiti njihovo siromašenje. Kompenza­cija za takva razdoblja rada su neophodna i mnoge su države započele izražavati taj udjel rada u svojim budžetima.

     Prvi javni mirovinski stup pogoduje že­nama. S toga je neophodno je i imati kva­litetne modele usklađivanja (indeksacija) mirovina, jer i oni najdirektnije utječu na smanjivanje rodnog jaza u penzijama. Da­kako, obiteljske mirovine trebaju biti proši­rene i na razvedene, vanbračne i istospolne partnere, a sustavi solidarnosti ojačani.

Stroga penalizacija prijevremene miro­vine je posebno štetna za žene, jer najveći dio njih ne uspijeva se zaposliti u starijoj dobi ili ih naprosto poslodavci natjeraju u raniju mirovinu s mamcem skromne otpre­mnine.

     Nadalje, redistributivni elementi u mirovinskoj formuli ciljaju na slabljenje veza između doprinosa i beneficija poput priznavanja prosječne plaće za određena razdoblja nezaposlenosti, iako doprinosi nisu uplaćeni. Posljednji instrument su na­knade za brigu o djeci, koje variraju među članicama EU - od tri mjeseca u Belgiji do tri godine u Njemačkoj. Naknade za brigu o starijim članovima obitelji nažalost još nisu raširene u Europi, već se samo predvi­đaju u Njemačkoj i Finskoj.

Kakva reforma pogoduje ženama

     Na kraju nam preostaje postaviti pita­nja: je li„dizajn" mirovinskog sustava važan za žene? Može li određeni tip mirovinskog sustava pogodovati ženama više nego neki drugi? Na oba pitanja odgovor je - da! To je i optimističan rakurs, jer naznačuje mogućnost smanjivanja jaza odgovaraju­ćim zakonskim okvirima i mjerama.

Prema novijim istraživanjima (Mercer) Europski rodni jaz u mirovinama je, dakle, više nego dvostruko viši od onog u plaća­ma - 40 posto u odnosu na jaz u plaćama od 16 posto. Njegova veličina varira među zemljama od 4 do 49 posto. Najniži je u    Baltičkim zemljama te većini novih (bivših socijalističkih) zemalja, a najviši u Cipru i Njemačkoj (46,5posto), s naglaskom da većina mirovinskih „proizvoda" su skro­jeni za muškarca s punim 40-godišnjim stalnim radom, a nikako i za divergentne potrebe ženskog rada. Najniži mirovinski jaz je u Estoniji, Slovačkoj, Litvi i Češkoj, a najviši u Rumunjskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Nije utješna neosporna činjenica da su u svim europskim zemljama ženske mirovine niže nego muške.

     2017. godine Europska komisija je po­novila svoje čvrsto opredjeljenje za bor­bu protiv spolnih nejednakosti, posebno naglasivši kako čak 76 posto europskih građana smatra da ta borba treba biti na čelu liste prioriteta. Eurobarometrove pak ankete navode kako čak 91 posto Euro­pljana drži kako je nejednakost muškaraca i žena moguće „popraviti" tek kreiranjem pravednijeg i poštenijeg društva.

     Hrvatske građane se o tome i ne pita, a niti je nešto takvo na listi prioriteta po­sljednjih vlada. U Hrvatskoj, prema poda­cima Eurotata, mirovinski rodni jaz je viši od 25 posto, iako hrvatski podaci govore drukčije; naravno - manje. A pri tom zapo­čeli tamo gdje je neophodno. Progovoriti u javnosti!