UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

MIROVINSKA REFORMA

Kako skrojiti mirovinu po mjeri žena

 

Pravedna mirovinska reforma bit ce ona koja ce starije žene izvuci iz siromaštva

Piše: Jasna A. Petrović

     Rodni jaz u mirovinama zrcali akumu­laciju svih rodnih nejednakosti s koji­ma se žene suočavaju tijekom cijelog života. Njihova mirovina dokaz je koliko se vrednuje njihov rad u društvu i koliko su za­pravo diskriminirane u generaciji jednako- pravnosti i ljudskih prava. I onda se dešava da nakon 40 godina radnog staža, pokojeg djeteta ili roditelja na skrbi, shvate da mo­raju i dalje raditi, često na crno. Prije su se radovale penziji, sad je se boje. Mirovina dolazi kao kazna i presuda na poniženje do kraja života. Velik dio generacije koja je gra­dila tvornice, škole, bolnice, ceste, sada su sakupljači plastičnih boca i ostataka hrane s poda tržnica.

žene rade za društvo, vrijeme je da društvo radi za njih, baš stoga žene moraju biti u središtu svih mirovinskih reformi.

     Rodni jaz u mirovinama postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog standar­da i siromaštva starijih žena koje radi du­žeg životnog vijeka češće postaju udovice, osobito ako su modeli obiteljske mirovine u pojedinoj zemlji nepovoljni te praktički samo nude ženi da dobije 70 posto mirovi­ne pokojnog partnera, a svoje se praktički odrekne i tako baci tridesetak godina rad­nog staža.

     Na žalost ne samo u Hrvatskoj, već do nedavno na razini cijele Europske unije, nije se polagalo nikakve pozornosti rod­nom jazu u mirovinama, a sindikati i ženske udruge su marljivo prikupljali tek razlike u ženskim i muškim plaćama. Međutim, tek mjerenjem i nadziranjem rodnog jaza u mi­rovinama postižemo uvid u njegove uzroke kako bi se izbjeglo žrtvovanje novih nara­štaja starijih žena.

Nitko nije vjerovao!

     Gotovo je nevjerojatno da je prva stu­dija na temu jaza u mirovinama provedena u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Eu­ropska komisija po prvi puta dubinski ispi­tala u izvješću objavljenom 2013. godine. U Hrvatskoj se niti danas ne vode relevantne rodno osjetljive statistike, niti pouzdani podaci o rodnom jazu u plaćama i mirovi­nama.

Rodne razlike u mirovinama u Europi iznose nevjerojatnih 40% što znači da za svakih 100 eura koje dobije muškarac, žena dobije samo 60 eura. Ovo je nedopustiva situacija i to gotovo 60 godina nakon što je u sporazume Europske unije unesena odredba o jednakoj plaći i 40 godina nakon što je prihvaćena prva direktiva o jednakoj plaći. Prema posljednjim podacima Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške sat­nice. Drugim riječima, na svaki euro muš­karca, žena zaradi 84 centa. To nije među­tim istina, jer tek njihova mirovina oslikava više nego udvostručenu diskriminaciju žena i njihovu ekonomsku ravnopravnost i nezavisnost.

     Mirovina je zamišljena kao svojevrsna kompenzacija za prethodni rad. Kako su žene velikim dijelom angažirane u područ­ju neplaćenog rada, npr. u skrbi o djeci, starijima, invalidima, njihove su mirovine niže i zbog njihovih isprekidanih karijera. Postojći mirovinski sustavi u pravilu ne ugrađuju kompenzacijske mjere za takav rad žena, osim za djecu i u rijetkim zemlja­ma i za skrb o starijima. Stoga bi u miro­vinu trebala ući i kompenzacija za ženski udjel u bruto društvenom proizvodu s os­nova socijalnih usluga i besplatnog rada.

Drugi stup štetan za žene

     Dva su temeljna problema koja su po­goršala položaj žena u mirovini. Naime, nakon što su neke države s javnih prvih stupova mirovinske međugeneracijske so­lidarnosti skrenule i na mirovinsku štednju drugog stupa ili profesionalne mirovine, to je direktno vodilo ka smanjivanju žen­skih mirovina. Poticanje individualne od­govornosti za sigurnost u starosti i privati­zacija mirovinskih sustava definitivno šteti slabijima, a to su svi oni, koji poput žena, imaju niža primanja.

     Europska konfederacija sindikata je, nakon provedenog istraživanja u 29 zema­lja, upozorila 2016. godine da će se rodni jaz u mirovinama još više širiti u zemljama koje su prihvatile privatni drugi stup mi­rovinske kapitalizirane štednje, jer takav stup nema elemenata solidarnosti i redistributivnosti, te ne kompenzira razdoblja materinstva i roditeljskog dopusta ili dru­gih oblika skrbi.

     Ženin dulji životni vijek u odnosu na muškarce znači da inflacija smanjuje nji­hove mirovine još i više, ukoliko je indek- sacija, kao u Hrvatskoj, neadekvatna. Tako su žene starije od 75 godina u najvećem riziku od siromaštva - čak dvostruko više od muškaraca.

     K tome, niz je mjera potrebno poduzeti u području zaposlenosti, dakle, u radnoj dobi. Žene moraju ostvariti ekonomsku nezavisnost i doseći stopu radne aktiv­nosti od 75 posto. Vlade moraju razvijati socijalne i fiskalne politike koje neće po­čivati na obitelji s jednim hraniteljem, već stimulirati rad oba partnera. Žena čine ve­ćinu među onima koji se zapošljavaju na tzv. fleksibilnim radnim mjestima. Rad na određeno ili skraćeno vrijeme, niske plaće i manje kvalitetni poslovi su oznaka žen­skog rada. Kao što je u Hrvatskoj rad na određeno temeljni oblik nesigurnog pre- karnog rada, te uzrokom povećanog jaza u plaćama i mirovinama, tako je skraćeni rad (part-time) temeljni razlog visokog penzijskog jaza u Njemačkoj i Nizozemskoj, Au­striji i Luxembourgu (jer u njima 30 do 70 posto žena radi u skraćenom radu).

Tu je i problem niske stope zaposle­nosti žena i nedostatak mehanizama creditinga (kompenzacije) za neplaćeni rad u skrbi. Prema anketama koje su provele ženske sindikalne grupe udate žene ima­ju niže mirovine, kao i one koje imaju više djece.     Kako vlade nastoje reducirati prora­čunske troškove, tako režu davanja za so­cijalnu zaštitu i redistributivne elemente mirovinskih sustava, primjerice smanjuju minimalne mirovine.

Potrebno je, dakle, zakonima, propisi­ma, kolektivnim ugovorima itd. osigurati dobro obrazovanje za mlade, kvalitetna i sigurna radna mjesta, što manje skraće­nog rada, društveno razvijen sustav skrbi o djeci i usluga, te suzbiti različite oblike diskriminacije žena, osobito onih u fertil- noj dobi kojima prijeti otkaz ukoliko osta­nu trudne.

Ništa bez minimalne mirovine

K tome, niz je mjera potrebno poduzeti u okviru mirovinskog sustava. Na prvom mjestu, to je uvođenje minimalne mirovi­ne, državne naknade za starost (tzv, „na­cionalne mirovine"), no za očekivati je da će se u mirovinskim sustavima konačno priznati i neplaćeni rad žena i socijalne us­luge koje pružaju u zajednici, pa će se time spriječiti njihovo siromašenje. Kompenza­cija za takva razdoblja rada su neophodna i mnoge su države započele izražavati taj udjel rada u svojim budžetima.

     Prvi javni mirovinski stup pogoduje že­nama. S toga je neophodno je i imati kva­litetne modele usklađivanja (indeksacija) mirovina, jer i oni najdirektnije utječu na smanjivanje rodnog jaza u penzijama. Da­kako, obiteljske mirovine trebaju biti proši­rene i na razvedene, vanbračne i istospolne partnere, a sustavi solidarnosti ojačani.

Stroga penalizacija prijevremene miro­vine je posebno štetna za žene, jer najveći dio njih ne uspijeva se zaposliti u starijoj dobi ili ih naprosto poslodavci natjeraju u raniju mirovinu s mamcem skromne otpre­mnine.

     Nadalje, redistributivni elementi u mirovinskoj formuli ciljaju na slabljenje veza između doprinosa i beneficija poput priznavanja prosječne plaće za određena razdoblja nezaposlenosti, iako doprinosi nisu uplaćeni. Posljednji instrument su na­knade za brigu o djeci, koje variraju među članicama EU - od tri mjeseca u Belgiji do tri godine u Njemačkoj. Naknade za brigu o starijim članovima obitelji nažalost još nisu raširene u Europi, već se samo predvi­đaju u Njemačkoj i Finskoj.

Kakva reforma pogoduje ženama

     Na kraju nam preostaje postaviti pita­nja: je li„dizajn" mirovinskog sustava važan za žene? Može li određeni tip mirovinskog sustava pogodovati ženama više nego neki drugi? Na oba pitanja odgovor je - da! To je i optimističan rakurs, jer naznačuje mogućnost smanjivanja jaza odgovaraju­ćim zakonskim okvirima i mjerama.

Prema novijim istraživanjima (Mercer) Europski rodni jaz u mirovinama je, dakle, više nego dvostruko viši od onog u plaća­ma - 40 posto u odnosu na jaz u plaćama od 16 posto. Njegova veličina varira među zemljama od 4 do 49 posto. Najniži je u    Baltičkim zemljama te većini novih (bivših socijalističkih) zemalja, a najviši u Cipru i Njemačkoj (46,5posto), s naglaskom da većina mirovinskih „proizvoda" su skro­jeni za muškarca s punim 40-godišnjim stalnim radom, a nikako i za divergentne potrebe ženskog rada. Najniži mirovinski jaz je u Estoniji, Slovačkoj, Litvi i Češkoj, a najviši u Rumunjskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Nije utješna neosporna činjenica da su u svim europskim zemljama ženske mirovine niže nego muške.

     2017. godine Europska komisija je po­novila svoje čvrsto opredjeljenje za bor­bu protiv spolnih nejednakosti, posebno naglasivši kako čak 76 posto europskih građana smatra da ta borba treba biti na čelu liste prioriteta. Eurobarometrove pak ankete navode kako čak 91 posto Euro­pljana drži kako je nejednakost muškaraca i žena moguće „popraviti" tek kreiranjem pravednijeg i poštenijeg društva.

     Hrvatske građane se o tome i ne pita, a niti je nešto takvo na listi prioriteta po­sljednjih vlada. U Hrvatskoj, prema poda­cima Eurotata, mirovinski rodni jaz je viši od 25 posto, iako hrvatski podaci govore drukčije; naravno - manje. A pri tom zapo­čeli tamo gdje je neophodno. Progovoriti u javnosti!