UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Tko su mirovinski bogataši?

 

Prema neslužbenim podacima gotovo pola milijuna umirovlje­nika živi ispod linije siromaštva, a među nešto više od jedan posto najbogatijih umirovljenika prema ZOMO su umirovljeni farmace­uti, financijaši i naftaši, dok među onima po posebnim propisima branitelji, saborski zastupnici i akademici.

 

     Hrvatska je zemlja dubokih podjela. Nije ovdje riječ o lijevima i desnima, parti­zanima i ustašama, već o bogatima i siromašnima. Već otprije je jasno da, ra­znim zakonskim aktima, bogati postaju bogatiji, a siromašni ostaju siromašni. Isto je i s umirovljenicima. Kako drugačije objasniti situaciju da 50,5 posto „običnih" umirovljenika živi ispod hrvatske linije siromaštva od 2.180 kuna, dok ih nepunih jedan posto ima mirovine veće od prosječne hrvatske plaće. A ta prosječna plaća je u prvom polugodištu 2017. godine iznosila 5.960 kuna.

     No, krenimo s konkretnijim brojkama. U Lijepoj Našoj je u prosincu prošle godine bilo sveukupno 1.232.651 umirovljenika. Prosječna mirovina za njih iznosila je 2.524 kune, ali ako oduzmemo umirovljenike s povlaštenim mirovinama, prosjek je bitno niži - 2.318 kuna. Od 1.140.414 „običnih" umirovljenika prema ZOMO, samo 15.775 umirovljenika ima više mirovine od prosječne plaće, no oni svojim velikim iznosima Kad pogledamo one s mirovinama iznad 6.000 kuna, prema statistikama HZMO-a za siječanj 2018., njih 15.775 iz kategorije „običnih" umirovljenika uživa u blagoda­tima visokih primanja u trećoj dobi. No, ovo su samo oni koji ostvaruju pravo na mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. Kada ubrojimo i 32.263 osobe s visokim mirovinama dobivenim prema posebnim propisima, stižemo do brojke od 48.038 ljudi s mirovinama višim od prosječne plaće.

     Zbunjujuće je vidjeti da od ukupnog broja od 174.892 umirovljenika po poseb­nih propisima u 17 kategorija, među kojima su najbogatiji akademici, saborski zastu­pnici i branitelji, čak 18,5 posto ima mirovine iznad prosječne plaće od 6.000 kuna, dok u kategoriji običnih umirovljenika prema ZOMO takvih „bogatuna" je samo 1,4 posto. Takve socijalne razlike nisu dopustive u normalnoj socijalnoj državi, osobito ako se u obzir uzme europska paradigma socijalne države koja je preventivna a ne reparacijska. Europska komisija je u više navrata upozorila Hrvatsku da treba smanjiti broj i visinu povlaštenih mirovina, ali ova Vlada ne samo da je gluha na takva upozo­renja, nego i nastavlja s podizanjem mirovina bogatima.

     Na početku 2017., podsjetimo se, poreznom reformom po mjeri samo za bogate mirovinama su povećane i do 3.000 kuna, ali niti kune onima s mirovinama do 6.000 kuna! Nevjerojatno, ali istinito. Nakon toga je Vlada odlučila vratiti povlaštenim umi­rovljenicima (kojima je zbog kriznih vremena dva puta odrezano po 5 posto mirovi­ne, ali samo ako je bila viša od 5.000 kuna) pune mirovine, tj. podići ih za 10 posto, pa se opet bogati postali još bogatiji. I za druge potrebe se Vlada samoposluživala iz radničkog mirovinskog fonda, te je tako isplatila dugovanja pripadnicima HVO-a, čiji je broj sada i povećan, te je svih 174.892 umirovljenika po posebnim propisima prebacila u istu košaru usklađivanja mirovina prema propisima za radničke mirovine, čime je opet istima, povlaštenima i bogatijima, osigurala ubrzano povećavanje miro­vina. Također, sada su u javni radnički mirovinski fond uba­cili i „Royalce" kao ugroženu socijalnu kategoriju (iako za to nema nikakvih argumena­ta), već su to vjerojatno ljudi s iznadprosječnim mirovinama.

     Nitko ne pita onih 180.520 siromašnih umirovljenika s mirovinama nižima od soci­jalne pomoći niti one koji ne­maju niti dana radnog staža, kako će preživjeti. Puštaju ih da životare ili, točnije, životi- njare. Dotle naši bogatuni bi­vaju sve bogatiji. Dokle takve razlike?

Milan Dalmacija