UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ZAŠTO NE VALJA DRUGI MIROVINSKI STUP

Jer dobiješ manju mirovinu!

 

     I gluh i slijep vidi i čuje da se ovih dana ponovno vodi burna kampanja za drugi mirovinski stup. Na sve strane se svi obvezni mirovinski fondovi, tj. njihove vlasnice - banke, prave važni kako su prešli 92 milijarde kuna kapita­la, te kako im zarada i dalje raste. Nitko više ne priča koliko se zapravo izgu­bilo iz drugog stupa zbog političkog ili dogovornog investiranja u dionice Agrokorovih firmi. Nitko nema pojma kolika će mu biti mirovina u drugom stupu, osim što klasični pobornici fi­nancijske industrije glasno zahtijevaju da se iz radničkog mirovinskog fonda isplaćuje dodatak od 27 posto i za one koji nisu štedjeli samo u prvom javnom stupu, a na koje se Zakon o dodatku na mirovine ostvarenom prema ZOMO-u jedino i odnosi.

      Regionalni koordinator Svjetske banke Zoran Anušić već godinama kmeči kako država mora dati i umiro­vljenicima koji uplaćuju doprinose u oba mirovinska stupa, bez da otvoreno kaže kako je taj model obveznog miro­vinskog stupa kapitalizirane štednje „propisala" Svjetska banka krajem de­vedesetih godina kao recept za pljačku proračuna bivših socijalističkih zemalja. I dok su druge zemlje progledale na vrijeme, pa su poput Poljske, Mađarske, Slovačke, te od ove godine i Rumunjske ukinule obvezatni drugi stup i transfor­mirale ga u dobrovoljni, a isto su uvele i Češka i Slovenija, u Hrvatskoj su i dalje banke na vlasti i uporno zatvaraju sav javni prostor za raspravu, analize i kons­truktivne promjene. Zapravo, živimo u uvjetima medijske blokade, jer tko bi grizao ruku koja ga hrani.

     A osim što kamatare svoju državu nabijajući joj kamate na obveznice, bankovni mirovinski mudraci sada se spremaju zanijekati sve one izvještaje iz ljeta 2017. kad se saznalo koliko je novca propalo padom Agrokora. Sve je zaboravljeno, tiho, mir, u kut. U među­vremenu u Sindikat umirovljenika Hr­vatske danima stižu molbe za pomoć kad dođe trenutak za generaciju rođe­nu od 1962. godine na dalje da zakuca na vrata mirovinskog.

     Piše nam tako Dražen Ivaniš iz Osi­jeka da je otišao je u mirovinu s be­neficiranim radnim stažem kao stro­jovođa u Hrvatskim željeznicama, i poludio kad je vidio da umjesto očeki­vanih 5.400 kuna koliko bi dobio da je išao samo iz prvog stupa, dobio samo 3.730 kuna iz prvog stupa te 670 kn iz drugog stupa, što je za gotovo tisuću

kuna manje! Taj bi manjak gospoda iz banaka htjela dopuniti dodatkom koji pripada svim štedišama koji uplaćuju samo u prvi stup svih 20 posto. Malo sutra.

      No, vratimo se Draženu. Kad bi mu sada netko dozvolio prijeći natrag u prvi mirovinski stup jer mu je to oči­to povoljnije, bio bi među četiri posto umirovljenika s mirovinama višima od 5000 kn. No zakon mu to ne dopušta, točnije banke koje kontroliraju zako­nodavce.

     Drugi stup se pokazao nepovol­jnim za sve one koji nisu imali plaće više tri do sedam puta od prosječne. Neslužbeni podaci kazuju da od 130 000 umirovljenika kojima je, zato jer im je to bilo povoljnije, do sada do­pušteno dobrovoljno prijeći iz kombi­nirane mirovine prvog i drugog stupa samo u prvi stup, to odbilo učiniti samo 150 osoba čije su plaće bile u najvišim kategorijama. Drugi stup nije za siromašne.

Zlatko Herljević, bivši dugogo­dišnji urednik Vjesnika, odlučio je otići u prijevremenu mirovinu od srpnja 2018., no već je naišao na apsurd.

     „Uputio sam zahtjev za informati­vni izračun mirovine HZMO-u i prema njihovom izračunu trebao bih ima­ti mirovinu od 5.262 kune. Napisali su mi da mi uz tu mirovinu pripada i mirovina iz obaveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje u Raiffeisen mirovinskom fondu. Zvao sam fond, a oni kažu da bih po njihovom izraču­nu trebao dobiti oko 800 kuna mje­sečno, čime bi mi mirovina bila oko 6.100 kuna", priča Herljević. Međutim u dopisu HZMO-a navodi se da bi mu mirovina iz prvog stupa mogla biti čak 7.300 kuna, ako sredstva iz drugog stupa prebaci u prvi, pošto mu je to omogućeno jer je rođen prije 1962. godine. I tako je on iskoristio zakonsku mogućnost, koju nije dobio Dražen iz prethodne priče, a trebao bi.

     Sindikat umirovljenika stoga pre­dlaže da se konačno omogući svim umirovljenicima da u trenutku umiro­vljenja odluče žele li se umiroviti iz prvog i drugog stupa ili, ako je to za njih povoljnije, samo iz prvog stupa. To je daleko pravednije i pametnije rješenje nego smišljati nove dodatke na mirovine. No, to ne bi bilo po uku­su bankama i obveznim mirovinskim fondovima. I što sad? U korist naroda ili banaka?!