UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ZAŠTO NE VALJA DRUGI MIROVINSKI STUP

Jer dobiješ manju mirovinu!

 

     I gluh i slijep vidi i čuje da se ovih dana ponovno vodi burna kampanja za drugi mirovinski stup. Na sve strane se svi obvezni mirovinski fondovi, tj. njihove vlasnice - banke, prave važni kako su prešli 92 milijarde kuna kapita­la, te kako im zarada i dalje raste. Nitko više ne priča koliko se zapravo izgu­bilo iz drugog stupa zbog političkog ili dogovornog investiranja u dionice Agrokorovih firmi. Nitko nema pojma kolika će mu biti mirovina u drugom stupu, osim što klasični pobornici fi­nancijske industrije glasno zahtijevaju da se iz radničkog mirovinskog fonda isplaćuje dodatak od 27 posto i za one koji nisu štedjeli samo u prvom javnom stupu, a na koje se Zakon o dodatku na mirovine ostvarenom prema ZOMO-u jedino i odnosi.

      Regionalni koordinator Svjetske banke Zoran Anušić već godinama kmeči kako država mora dati i umiro­vljenicima koji uplaćuju doprinose u oba mirovinska stupa, bez da otvoreno kaže kako je taj model obveznog miro­vinskog stupa kapitalizirane štednje „propisala" Svjetska banka krajem de­vedesetih godina kao recept za pljačku proračuna bivših socijalističkih zemalja. I dok su druge zemlje progledale na vrijeme, pa su poput Poljske, Mađarske, Slovačke, te od ove godine i Rumunjske ukinule obvezatni drugi stup i transfor­mirale ga u dobrovoljni, a isto su uvele i Češka i Slovenija, u Hrvatskoj su i dalje banke na vlasti i uporno zatvaraju sav javni prostor za raspravu, analize i kons­truktivne promjene. Zapravo, živimo u uvjetima medijske blokade, jer tko bi grizao ruku koja ga hrani.

     A osim što kamatare svoju državu nabijajući joj kamate na obveznice, bankovni mirovinski mudraci sada se spremaju zanijekati sve one izvještaje iz ljeta 2017. kad se saznalo koliko je novca propalo padom Agrokora. Sve je zaboravljeno, tiho, mir, u kut. U među­vremenu u Sindikat umirovljenika Hr­vatske danima stižu molbe za pomoć kad dođe trenutak za generaciju rođe­nu od 1962. godine na dalje da zakuca na vrata mirovinskog.

     Piše nam tako Dražen Ivaniš iz Osi­jeka da je otišao je u mirovinu s be­neficiranim radnim stažem kao stro­jovođa u Hrvatskim željeznicama, i poludio kad je vidio da umjesto očeki­vanih 5.400 kuna koliko bi dobio da je išao samo iz prvog stupa, dobio samo 3.730 kuna iz prvog stupa te 670 kn iz drugog stupa, što je za gotovo tisuću

kuna manje! Taj bi manjak gospoda iz banaka htjela dopuniti dodatkom koji pripada svim štedišama koji uplaćuju samo u prvi stup svih 20 posto. Malo sutra.

      No, vratimo se Draženu. Kad bi mu sada netko dozvolio prijeći natrag u prvi mirovinski stup jer mu je to oči­to povoljnije, bio bi među četiri posto umirovljenika s mirovinama višima od 5000 kn. No zakon mu to ne dopušta, točnije banke koje kontroliraju zako­nodavce.

     Drugi stup se pokazao nepovol­jnim za sve one koji nisu imali plaće više tri do sedam puta od prosječne. Neslužbeni podaci kazuju da od 130 000 umirovljenika kojima je, zato jer im je to bilo povoljnije, do sada do­pušteno dobrovoljno prijeći iz kombi­nirane mirovine prvog i drugog stupa samo u prvi stup, to odbilo učiniti samo 150 osoba čije su plaće bile u najvišim kategorijama. Drugi stup nije za siromašne.

Zlatko Herljević, bivši dugogo­dišnji urednik Vjesnika, odlučio je otići u prijevremenu mirovinu od srpnja 2018., no već je naišao na apsurd.

     „Uputio sam zahtjev za informati­vni izračun mirovine HZMO-u i prema njihovom izračunu trebao bih ima­ti mirovinu od 5.262 kune. Napisali su mi da mi uz tu mirovinu pripada i mirovina iz obaveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje u Raiffeisen mirovinskom fondu. Zvao sam fond, a oni kažu da bih po njihovom izraču­nu trebao dobiti oko 800 kuna mje­sečno, čime bi mi mirovina bila oko 6.100 kuna", priča Herljević. Međutim u dopisu HZMO-a navodi se da bi mu mirovina iz prvog stupa mogla biti čak 7.300 kuna, ako sredstva iz drugog stupa prebaci u prvi, pošto mu je to omogućeno jer je rođen prije 1962. godine. I tako je on iskoristio zakonsku mogućnost, koju nije dobio Dražen iz prethodne priče, a trebao bi.

     Sindikat umirovljenika stoga pre­dlaže da se konačno omogući svim umirovljenicima da u trenutku umiro­vljenja odluče žele li se umiroviti iz prvog i drugog stupa ili, ako je to za njih povoljnije, samo iz prvog stupa. To je daleko pravednije i pametnije rješenje nego smišljati nove dodatke na mirovine. No, to ne bi bilo po uku­su bankama i obveznim mirovinskim fondovima. I što sad? U korist naroda ili banaka?!