UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

„CJELOVITA" MIROVINSKA REFORMA

Što nam kuhaju u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava?

     Premijer Andrej Plenković u svo­joj šturoj novogodišnjoj poruci nudi sigurnost svim građani­ma, pa i umirovljenicima u 2018. godini. O kakvoj je sigurnosti riječ? Obećao je smanjiti nejednakost, ali ne izrijekom socijalne nejednako­sti, čije je bujanje poticala upravo njegova vlada tijekom cijele prošle godine, te dovela Hrvatsku do po­dijeljene i spaljene zemlje, u kojoj malobrojna elita živi u paralelnom svijetu blagostanja.

     U posljednjih 20-tak godina došlo je do visokog porasta nejed­nakosti, a politike vladajućih ekipa nisu se fokusirale na zaustavljanje razlika, već su poticale upravo vri­jednosti protivne jednakosti i slo­bodi. Tako smo potonuli u bespuće neeuropske (ne)socijalne države, spram europskih promjena paradi­gme socijalne države, od pasivne, reparatorne prema aktivnoj, pre­ventivnoj, koja se zasniva na soci­jalnom investiranju. Hrvatska je da­leko od toga, te se ne suočava niti s reparacijom vlastite bijede, osob­no starijeg stanovništva. O tome se naprosto šuti, ignorira, gradi „potemkinova" sela blagostanja. U pozadini šutnje broj siromašnih ra­ste, a srednja klasa nestaje. Čak 50 posto umirovljenika ima mirovine ispod hrvatske linije siromaštva!

Čega nema u reformi, a trebalo bi biti

     No, pohvalio se premijer i da je indeksirao mirovine, kao da na to nije bio zakonski obvezan, već je to neki njegov specijalni dar umi­rovljenicima. A o mizernom iznosu usklađivanja i njihovom realnom padu u odnosu na plaće, ne zbori, a od 2010. su realno pale za 14 posto. Također ne priča kako je poreznom reformom debelo nagradio samo one s mirovinama višima od 6.300 kuna, dok je siromašne naprosto ignorirao. Socijalni autizam? Baha­tost?

Dakle, premijer obećava umi­rovljenicima sigurnost u 2018., ali ne spominje kakvu sigurnost. U prometu? Od kriminala? Od lešinarskog biznisa s dosmrtnim i do­životnim uzdržavanjem? Od ovršne tlake bilježnika, Fine i odvjetnika? Socijalnu sigurnost protiv kopanja po kontejnerima? Plenković, zapra­vo, nije obećao ništa.

     O njegovoj „cjelovitoj" mirovin­skoj reformi koja će uslijediti ove godine, samo se može reći da je to 17. po redu parcijalna zbrkana mi­rovinska reforma, koja ne planira uvesti minimalnu mirovinu od 40 ili 50 posto bruto minimalne plaće; nacionalnu „mirovinu" za ogroman broj starijih od 65 godina koji nisu uspjeli ostvariti mirovinu uveo bi 2020. godine (iako ju je prvi počeo „uvoditi" Račan još 2002. godine!).

Čega ima u reformi, a ne bi trebalo

     Nova mirovinska reforma ne planira promijeniti nakaradnu formulu za usklađivanje mirovina koju je „uglazbio" bivši ministar Mrsić, i to tako da se usklađuje u stopostotnom iznosu rasta po­voljnijeg indeksa (cijena ili pla­ća), a niti drže potrebitim mije­njati formulu izračuna mirovine kroz nužnu promjenu aktualne vrijednosti mirovine (AVM, koja je još 1999. godine izračunata s umanjenjem od 46 posto). AVM bi trebala biti povećana za 20 po­sto, a svima umirovljenima nakon 1.1.1999. godine treba biti vraće­no oteto za sve protekle godine od umirovljenja. Umjesto vraća­nja duga tzv. novim umirovlje­nicima, nova mirovinska reforma misli ponuditi dodatak do 27 posto budućim umirovljeni­cima, jer su tako zatra­žile banke, iako za to nema pravne osnove dok umirovljenič­ke udruge predlažu da se, umjesto pogodovanja bankama i njihovim obveznim mirovinskim fondovima i poklanjanja dodatka na mirovinu koji je zakonom s razlogom predviđen samo za one koji uplaćuju dopri­nos u prvi javni mirovinski stup, uvede mogućnost prijelaza u tre­nutku umirovljenja svim uplatite- ljima u prvi i drugi mirovinski stup i dobrovoljnog odabira povoljnije mirovine, ova Vlada čak misli po­većati ukupni mirovinski doprinos kako bi se u drugi mirovinski stup uplaćivalo više od trenutno 5 po­sto iščupanih iz prvog stupa još 2002. godine.

     Reforma ne čini ono što bi tre­bala i što su učinile zemlje s pa­metnijim i nezavisnijim vladama od naše, kako su to učinile Poljska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, te Češka i Slovenija - pretvoriti obveznu mirovinsku štednju u dobrovoljnu. To bi se onda doista moglo nazvati - cjelovitom refor­mom.

     Ova Vlada ignorira i prijedloge za reformu obiteljskih mirovina na način da preživjeli partner ima pravo zadržati svoju mirovinu i dobiti (ovisno o socijalnim i pri- hodovnim kriterijima) određen postotak mirovine preminulog partnera. Tako jest u mnogim eu­ropskim zemljama, ali svakako to nije dovoljan argument za vlada- juće.

Manjak pameti, višak podaništva

     Planiraju i poticanje što dužeg ostajanja na tržištu rada, i to na dva načina. Prvi je svojevrsno "kažnja­vanje" onih koji se odluče na prije­vremeno umirovljenje pri čemu se umjesto važećih umanjenja ovisno o godinama navršenog staža plani­ra uvesti jedinstveni polazni faktor, npr. 20 ili 30 posto za sve, neovisno da li odlazite jednu ili pet godina ranije?! A umirovljeničke udruge traže upravo suprotno, da se navršavanjem dobi za umirovljenje ukine prijevremeni odbitak. U pri­jevremenu mirovinu ljudi ne odlaze zato jer žele, nego najčešće zato što poslodavci starije radnike tjeraju u mirovinu.

     Šokantno je i da planiraju ubr­zanje dobi za umirovljenje. Iako je zakonski s 1. siječnjem 2038. godi­ne podignuta na 67 godina života, a za prijevremenu starosnu mirovinu na navedeni dan iznosi 62 godine života, Ministarstvo rada i miro­vinskog sustava to hoće ubrzati. Istodobno gotovo sve nove članice EU-a nisu uvele takvo povećanje dobi za umirovljenje, osim npr. Polj­ske, koja ga je uvela s primjenom od 2042. godine, ali je s 1. siječnjem ove godine to ukinula i vratila na 65 godina.      Hrvatska nije ostvarila uv­jete za takvo povećanje i ubrzanje jer ima preneuređeno tržište rada i previsoku stopu nezaposlenosti mladih, ali i stopu radne aktivnosti starijih osoba.

     Na posljetku, na uporno traže­nje umirovljeničkih udruga sve do Ustavnog suda, Ministarstvo ipak misli razmotriti mogućnosti rada pojedinih skupina umirovljenika koji trenutno ne mogu uz rad kori­stiti i mirovinu, a uz zadržavanje di­jela ili cjelokupnog iznosa mirovine. I tu će biti bitke za pregovarač­kim stolom, jer je sada pravo na rad omogućeno samo starosnim i profesional­nim invalidima rada, i to do pola radnog vremena i uz zadržavanje pune mirovine. Umirovljenič­ke udruge traže da pravo na rad bude omogućeno baš svim umirovljenicima, kao što je omogućeno umirovljenim branite­ljima.

Jasna A. Petrović