UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

BLOKIRANI I PONIŽENI

Miriam Kervatin, predsjednica Udruge Blokirani

Dugovi bez srca

 

     Miram Kervatin, rođena Puljan­ka, javnosti je poznata kao predsjednica Udruge „Blokira­ni", osnovane radi promicanja, unapri­jeđena i ostvarivanja prava građana kojima je blokiran dohodak, mirovina, imovina ili bankovni računi i koji stoga žive u uvjetima krajnjeg siromaštva i socijalne nejednakosti. S obzirom na blokadu računa, ovrhu, a katkad i delo­žaciju, sve više njih završava i na cesti.

     Kako objašnjava, zagovara uređenu pravnu i socijalnu državu po kojima se pametnim i pristojnim ljudima sred­njeg sloja društva kojima se, zbog loših odluka nesposobnog vodstva na vlasti, pogoršao standard, ugasio obrt, pro­pala trgovina, ili su pak prisilno poslani u prijevremenu mirovinu ili su zbog propasti i lošeg vođenja svoje firme (Kamenskog, INA-e, brodogradilišne i tekstilne industrije...) izgubili posao pa su im se dramatično smanjila pri­manja, a već su bili zaduženi. Blokirani traže da ih se ne kažnjava, da ih se ne blokira doživotno i nabija na stup sra­ma i kamatari, kao danas u Hrvatskoj. Istodobno se „velikim poduzetnicima", koji su do jučer „nosili gaće na štapu", opraštaju milijarde duga kroz predstečajne nagodbe.

Kućanstva dužna više od privrede

     „Blokirani" nisu Miriamin prvi pro­jekt. Na svojoj koži osjetila je nehuma- nost i nepravedno postupanje te se iz toga razloga povezala s idejom ljud­skih prava.„Znam što je cijena mira, to­lerancije, slobode i poštovanja čovjeka prema čovjeku, što dovodi i do pošto­vanja države prema malom čovjeku i tu dolazimo do moje današnje borbe za prava blokiranih kućanstava Hrvat­ske, koji su 2010. bili dužni 6 milijardi kuna, do sada su prisilno kroz bloka­de i kamate platili već 32 milijarde, ali su danas i dalje dužni još 42 milijarde kuna.

     Hrvatska je zemlja koja je nenor­malnim zakonima uspjela dovesti ku­ćanstva do toga da su od 2014. godine u Hrvatskoj dva puta više dužna od cijele privrede! To nikad nijedna ze­mlja u svijetu prije nje nije napravila. Protiv toga se sada borim i kao članica radne skupine pri Ministarstvu pravo­suđa za izradu novih Ovršnih zakona",

zaključuje. Tamo je predložila da se u Nacrt Prijedloga Novog Ovršnog zako­na uvede zabrana provedbe ovrhe nad mjesečnim primanjima ovršenika koji su ispod iznosa bruto minimalne plaće za kalendarsku godinu, a to znači sada 3.276,00 kn, tvrdeći kako je u interesu dužnika da tražbinu ispuni uredno i na vrijeme. U Sloveniji je, primjerice, od ovrhe zaštićeno 76% bruto minimal­nog dohotka.

Muž se bacio s vijadukta

     Blokirani su ljudi iz susjedstva svih profila; 320.000 doživotno blokiranih kućanstava; a dug uvijek raste i raste". Ana Š. je trgovkinje s malom radnjom.    Otvorila ju je krajem 90-ih kad su vje­rovnici, banke i država obećavali bo­lju budućnost, prosperitet, investicije, poduzetništvo. „Na svakom koraku se smiješila reklama banke. A kamate i porezi među najvišima u svijetu. Ana je dobila otkaz u velikoj tvornici koja je otišla u stečaj i otvorila malu trgovač­ku radnju, na „ćošku" ulice svog malog gradića. Samozaposlila je sebe i svog supruga koji je ranije zatvorio obrtnič­ku radnju za izradu cipela za invalide po narudžbi tvornice s juga Hrvatske. Ana je 1996. digla kredit u banci, od 80 tisuća kuna. Vraćala je sve dok je uredno poslovala, čak 34 tisuće, dok nije krenula svjetska ekonomska kriza". Mali dućančići su propadali, Ana i muž su izdržali do krajnjih granica. U me­đuvremenu je otišla u invalidsku miro­vinu i postala udovica. Muž se bacio s vijadukta zbog dugova. Ana je danas dužna čak milijun i tristo tisuća, a dug i dalje raste. Bila je dužna 60.000 kn. Je li to normalno?!

     U Hrvatskoj je u nepunih sedam godina provedeno čak 8 milijuna ovr­ha na ukupan broj od 4,200.000 sta­novnika, s ogromnom zaradom za FINU i javne bilježnike. Miriam Kervatin u Anino ime i u ime svih blokiranih pita je li to cijena da Hrvatska dobije svoju bogatu elitu i celebritije, cijena koja je skupo koštala radnike, seljake, ribare, učitelje, liječnike, medicinske sestre, djecu i umirovljenike".

Povijest protiv savjesti

     Naša povijest ne smije teći protiv struje savjesti, dodaje Kervatin. „Ne smijemo gubiti nadu. Tražimo europ­ske pravne standarde, ljudske stan­darde ravnopravnosti pred zakonom i jamstvo socijalne države u vrijeme krize, iste kakvima EU štiti građane čla­nove, i u vrijeme krize i u vrijeme bo­ljitka. Ekonomija je takva, red uspjeha, red gubitka, a vlast je ta koja treba biti regulator i jamstvo uredne države.    Sve više ljudi shvaća, dodaje, da je buduća egzistencija života u Hrvatskoj, više nego ikad dosad, u rukama onih koji su voljni i sposobni ne misliti samo na sebe, već u svojem djelovanju, misliti na sve, bez iznimki.

     Kervatin se zalaže za ljude s osje­ćajem primjerenosti, ukusa, stida, sposobnosti sumnje, koji uvijek propit­kuju. Istovremeno, pita se da li je ovo država s kojom ona sama može biti zadovoljna, u kojoj većina ljudi ima do­voljno za pristojan život, u kojoj nema privilegiranih i neiskorištenih. Naža­lost, zaključuje, odgovor nije pozitivan no i dalje se nada boljoj budućnosti jer zna da postoje hrabri i samosvjesni lju­di koji u tom smjeru djeluju.

 

„DEBLOKIRANI BOŽIĆ"?

     Krajem studenog ove godine, Udruga Blokirani pokrenula je pe­ticiju pod nazivom „Deblokirani Božić", kojom za ovršene obitelji traži isplatu božićnice na zaštićeni račun te tvrtkama za utjerivanje dugova upućuje zamolbu da tije­kom blagdana ne zovu blokirane. Online-peticija za „deblokiranu božićnicu" prvog je dana prikupi­la gotovo 400 potpisa. U nepunih tjedan dana, peticiju je podržalo oko 5.000 Hrvata, njih 1.750 online uz 3.300 sindikalista na terenu. Pe­ticija je 4. prosinca poslana Pred­sjedniku Vlade RH, Predsjednici RH, Predsjedniku Sabora.