UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

BLOKIRANI I PONIŽENI

Miriam Kervatin, predsjednica Udruge Blokirani

Dugovi bez srca

 

     Miram Kervatin, rođena Puljan­ka, javnosti je poznata kao predsjednica Udruge „Blokira­ni", osnovane radi promicanja, unapri­jeđena i ostvarivanja prava građana kojima je blokiran dohodak, mirovina, imovina ili bankovni računi i koji stoga žive u uvjetima krajnjeg siromaštva i socijalne nejednakosti. S obzirom na blokadu računa, ovrhu, a katkad i delo­žaciju, sve više njih završava i na cesti.

     Kako objašnjava, zagovara uređenu pravnu i socijalnu državu po kojima se pametnim i pristojnim ljudima sred­njeg sloja društva kojima se, zbog loših odluka nesposobnog vodstva na vlasti, pogoršao standard, ugasio obrt, pro­pala trgovina, ili su pak prisilno poslani u prijevremenu mirovinu ili su zbog propasti i lošeg vođenja svoje firme (Kamenskog, INA-e, brodogradilišne i tekstilne industrije...) izgubili posao pa su im se dramatično smanjila pri­manja, a već su bili zaduženi. Blokirani traže da ih se ne kažnjava, da ih se ne blokira doživotno i nabija na stup sra­ma i kamatari, kao danas u Hrvatskoj. Istodobno se „velikim poduzetnicima", koji su do jučer „nosili gaće na štapu", opraštaju milijarde duga kroz predstečajne nagodbe.

Kućanstva dužna više od privrede

     „Blokirani" nisu Miriamin prvi pro­jekt. Na svojoj koži osjetila je nehuma- nost i nepravedno postupanje te se iz toga razloga povezala s idejom ljud­skih prava.„Znam što je cijena mira, to­lerancije, slobode i poštovanja čovjeka prema čovjeku, što dovodi i do pošto­vanja države prema malom čovjeku i tu dolazimo do moje današnje borbe za prava blokiranih kućanstava Hrvat­ske, koji su 2010. bili dužni 6 milijardi kuna, do sada su prisilno kroz bloka­de i kamate platili već 32 milijarde, ali su danas i dalje dužni još 42 milijarde kuna.

     Hrvatska je zemlja koja je nenor­malnim zakonima uspjela dovesti ku­ćanstva do toga da su od 2014. godine u Hrvatskoj dva puta više dužna od cijele privrede! To nikad nijedna ze­mlja u svijetu prije nje nije napravila. Protiv toga se sada borim i kao članica radne skupine pri Ministarstvu pravo­suđa za izradu novih Ovršnih zakona",

zaključuje. Tamo je predložila da se u Nacrt Prijedloga Novog Ovršnog zako­na uvede zabrana provedbe ovrhe nad mjesečnim primanjima ovršenika koji su ispod iznosa bruto minimalne plaće za kalendarsku godinu, a to znači sada 3.276,00 kn, tvrdeći kako je u interesu dužnika da tražbinu ispuni uredno i na vrijeme. U Sloveniji je, primjerice, od ovrhe zaštićeno 76% bruto minimal­nog dohotka.

Muž se bacio s vijadukta

     Blokirani su ljudi iz susjedstva svih profila; 320.000 doživotno blokiranih kućanstava; a dug uvijek raste i raste". Ana Š. je trgovkinje s malom radnjom.    Otvorila ju je krajem 90-ih kad su vje­rovnici, banke i država obećavali bo­lju budućnost, prosperitet, investicije, poduzetništvo. „Na svakom koraku se smiješila reklama banke. A kamate i porezi među najvišima u svijetu. Ana je dobila otkaz u velikoj tvornici koja je otišla u stečaj i otvorila malu trgovač­ku radnju, na „ćošku" ulice svog malog gradića. Samozaposlila je sebe i svog supruga koji je ranije zatvorio obrtnič­ku radnju za izradu cipela za invalide po narudžbi tvornice s juga Hrvatske. Ana je 1996. digla kredit u banci, od 80 tisuća kuna. Vraćala je sve dok je uredno poslovala, čak 34 tisuće, dok nije krenula svjetska ekonomska kriza". Mali dućančići su propadali, Ana i muž su izdržali do krajnjih granica. U me­đuvremenu je otišla u invalidsku miro­vinu i postala udovica. Muž se bacio s vijadukta zbog dugova. Ana je danas dužna čak milijun i tristo tisuća, a dug i dalje raste. Bila je dužna 60.000 kn. Je li to normalno?!

     U Hrvatskoj je u nepunih sedam godina provedeno čak 8 milijuna ovr­ha na ukupan broj od 4,200.000 sta­novnika, s ogromnom zaradom za FINU i javne bilježnike. Miriam Kervatin u Anino ime i u ime svih blokiranih pita je li to cijena da Hrvatska dobije svoju bogatu elitu i celebritije, cijena koja je skupo koštala radnike, seljake, ribare, učitelje, liječnike, medicinske sestre, djecu i umirovljenike".

Povijest protiv savjesti

     Naša povijest ne smije teći protiv struje savjesti, dodaje Kervatin. „Ne smijemo gubiti nadu. Tražimo europ­ske pravne standarde, ljudske stan­darde ravnopravnosti pred zakonom i jamstvo socijalne države u vrijeme krize, iste kakvima EU štiti građane čla­nove, i u vrijeme krize i u vrijeme bo­ljitka. Ekonomija je takva, red uspjeha, red gubitka, a vlast je ta koja treba biti regulator i jamstvo uredne države.    Sve više ljudi shvaća, dodaje, da je buduća egzistencija života u Hrvatskoj, više nego ikad dosad, u rukama onih koji su voljni i sposobni ne misliti samo na sebe, već u svojem djelovanju, misliti na sve, bez iznimki.

     Kervatin se zalaže za ljude s osje­ćajem primjerenosti, ukusa, stida, sposobnosti sumnje, koji uvijek propit­kuju. Istovremeno, pita se da li je ovo država s kojom ona sama može biti zadovoljna, u kojoj većina ljudi ima do­voljno za pristojan život, u kojoj nema privilegiranih i neiskorištenih. Naža­lost, zaključuje, odgovor nije pozitivan no i dalje se nada boljoj budućnosti jer zna da postoje hrabri i samosvjesni lju­di koji u tom smjeru djeluju.

 

„DEBLOKIRANI BOŽIĆ"?

     Krajem studenog ove godine, Udruga Blokirani pokrenula je pe­ticiju pod nazivom „Deblokirani Božić", kojom za ovršene obitelji traži isplatu božićnice na zaštićeni račun te tvrtkama za utjerivanje dugova upućuje zamolbu da tije­kom blagdana ne zovu blokirane. Online-peticija za „deblokiranu božićnicu" prvog je dana prikupi­la gotovo 400 potpisa. U nepunih tjedan dana, peticiju je podržalo oko 5.000 Hrvata, njih 1.750 online uz 3.300 sindikalista na terenu. Pe­ticija je 4. prosinca poslana Pred­sjedniku Vlade RH, Predsjednici RH, Predsjedniku Sabora.