UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OVRHE NAD BAKAMA I DJEDOVIMA

Što kad pod stare dane morate plaćati alimentaciju?

 

     Kad roditelji nakon razvoda, iz op­ravdanog ili neopravdanog razlo­ga, ne plaćaju dosuđeno uzdrža­vanje vlastite djece, slijede tužbe protiv bake i djedova, odnosno, roditelja oso­be koja namjerno ili nenamjerno uskra­ćuje financijsku podršku svom djetetu. Kako doznajemo od struke, takvi se slu­čajevi, koliko god se činili nepravedni­ma ponekad, ipak javljaju u hrvatskom sudstvu, no - nisu česti. Zakon takvu mogućnost predviđa, no uvjeti plaća­nja alimentacije nisu istovjetni onima u slučaju kad je roditelj zakonski pri­moran financijski potpomagati dijete. Pregledom medijskih napisa o takvim slučajevima, gdje su bake i djedovi prisiljeni iz vlastitih malih mirovina pomagati jedno ili više unučadi, daje se naslutiti kako je zakon nepravedan, u potpunosti protivan pravu baka i djedova na dostojanstven život. Što je točno i - što je pravedno? Prisjetimo se jednog od tih slučajeva.

     Djed djevojčice na sudu se uspro­tivio tužbi unuke govoreći da ni sam nema dovoljno novaca za život jer kao jamac, umjesto sina, mora plaćati kre­dit od oko tisuću kuna, a usto i sam otplaćuje manji kredit. Kako djed pri­ma mirovinu od 3.800 kuna te još 67 eura njemačke mirovine, zdrav je, živi u svojoj kući, sud je - imajući na umu njegove obveze za dva kredita koje ima - presudio da je dužan za unuku plaćati 650 kuna mjesečno, navodeći da će se preostali dio iznosa potreban djevojčici namiriti iz dječjeg doplatka. Iz presu­de djedu, koju je u zagrebačkoj Palači pravde obrazložila sutkinja i koja je ka­snije postala pravomoćna, saznajemo kako je uzdržavanje maloljetnog djete­ta zakonski i životno prioritetno u od­nosu na vraćanje bilo kakvih kredita, a osobito kredita za kupnju automobila.

     Ovakve tužbe, u kojima unuci tuže bake i djedove radi plaćanja alimenta­cije, koje su se prije događale izuzetno rijetko, posljednjih godina zbog krize i nezaposlenosti rastu, iako ih je oče­kivano malo u odnosu na broj tužbi djece protiv roditelja zbog neplaćanja alimentacije. Kad im roditelj s kojim ne žive ne plaća uredno dosuđenu ali­mentaciju, tada djeca mogu tužiti baku i djeda, a na sudu ih zastupa roditelj s kojim žive. Najčešće su to majke, jer kod nas još uvijek u 85 posto slučajeva djeca nakon razvoda žive s majkama.

Pravedno i opravdano?

     Je li to pravedno i u kojim slučajevi­ma opravdano?

     Važno je naglasiti kako u takvim slučajevima, kao ni u „standardnim" tužbama djece protiv roditelja za ali­mentaciju, nema - automatizma. U sporovima u kojima su tuženi baka i djed, sud mora utvrditi plaća li roditelj dosuđeni iznos uzdržavanja za dijete te, ako ne plaća, sud utvrđuje potrebe dje­teta i mogućnosti bake i djeda, njihove prihode i rashode, imovinsko stanje i osobne potrebe, kaže riječki odvjetnik Nikola Pranjić. Iznos uzdržavanja za di­jete dosuđen roditelju nikako ne znači da se automatski prenosi na baku ili djeda, jer sud mora voditi računa i o potrebama baka i djedova te njihovim mogućnostima da umjesto vlastite dje­ce plaćaju alimentaciju za unuke pa te alimentacije znaju biti manje no što bi bile da ih plaća roditelj.

     „Takve tužbe su zakonom propisa­ne i nisu ništa novo. Obiteljski zakon propisuje i obvezu da djeca uzdrža­vaju svoje roditelje, tako da tu postoji jedan određeni reciprocitet, znači, onaj koji želi ostvarivati određena prava zapravo bi trebao imati određenu ob­vezu uzdržavanja tih osoba, bilo da se radi o roditeljskim odnosima ili se radi o odnosima bake i djedova. Nažalost, kod su nas su bake i djedovi najčešće u takvoj poziciji da su njihove mirovine toliko male da, kad bi se prema njima i okrenuli, onaj iznos koji prema Ovršnom zakonu imate pravo naplaćivati za uzdržavanje dje­teta opet ispadne jako mali. Potrebne su konkretne sud­ske odluke i sudska rješenja, odnosno, sud mora utvrditi u konkretnoj situaciji da li za to postoji zakonom propisani uvjeti.", zaključuje Pranjić.

Što kad je mirovina mizerna

     To zaista jesu ekstremne situacije, jer osoba koja ima obvezu uzdržavanja neispunjavanjem te obveze zapravo tu obvezu prenosi na onoga koji vrlo vje­rojatno ima još manje i zapravo je jako teško iznivelirati koga treba više zaštiti­ti, da li zaštititi dijete kojem sigurno uz­državanje treba, ili zaštititi umirovljene baku ili djeda?

     U Donjem Miholjcu upoznali smo baku kojoj se od mirovine od 2.100 kuna ovršuje alimentacija za unuka. Smatra da je to nepravedno, iako je jasno da prikriveno štiti sina neplatišu koji navodno živi na nepoznatoj adre­si u Njemačkoj. Ne opravdava nje­govo neplaćanje, ali optužuje bivšu snahu što ju je ovršila. Kaže da jedva preživljava.

     „Ako imaju dobre prihode i imovi­nu, u redu je da plaćaju za svoje unuke, ali kako da plaćaju ako i sami jedva spa­jaju kraj s krajem", postavlja pitanje i za­grebačka odvjetnica Dafinka Večerina.

     „Susretala sam se više puta sa ta­kvim slučajevima i osobno mislim da je to prilično nepravedno. Zakon to omogućava, međutim tu su malo drukčiji uvjeti nego kad se radi o ro­diteljima, uvjeti su blaži. Naravno, ali­mentacija se neće moći odrediti ako je bakina mirovina npr. 1.200 kuna, a znamo da je takvih malih mirovina kod nas, nažalost, puno. No, ako ta baka ili djed imaju neku imovinu, ako unatoč maloj mirovini možda imaju tri stana koja mogu iznajmljivati, ili ušteđevinu i dodatne prihode, u tom se slučaju alimentacija određuje njima umjesto njihovom djetetu".

     Odvjetnica Večerina potvrđuje ta­kođer da su i u njenoj odvjetničkoj kari­jeri takvi slučajevi bili rijetki. Država ne vodi računa o tome tko plaća alimen­taciju te tako ni jedna alimentacija ne ide automatizmom, već se svaka mora sudski zatražiti, naglašava. Ne možemo reći da je Zakon nepošten, takva mo­gućnost mora postojati, ali treba biti selektivan. Alimentaciju moraju moći plaćati samo oni bake i djedovi koji to zaista mogu financijski podnijeti, za­ključuje odvjetnica Večerina.

Ivana Dragija