UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


POSLJEDNJI POZDRAV

Juraj Ivanković, počasni predsjednik SUH-a

     Juraj Ivanković, osnivač, prvi i počasni predsjednik Sindi­kata umirovljenika Hrvatske, preminuo je 5. prosinca 2017. u Domu za starije osobe Maksimir u Zagrebu, a obitelj ga je pokopala u uskom krugu 7. prosinca na sisačkom groblju Vik- torovac. Žao nam je što predstavnici SUH-a, njegovog„djete- ta" i misije, nisu imali priliku ispratiti ga na konačni počinak.

     Jurica je još 26. listopada namjeravao doći na 17. svečanu skupštinu SUH-a u povodu 25. obljetnice osnutka te umirov­ljeničke udruge osnovane u kolovozu 1992., koju je vodio kao prvi predsjednik sve do 2000. godine. No u posljednji trenutak je javio kako nema snage doći preuzeti nagradu i družiti se sa svojom udrugom.

     Važno je napomenuti kako je upravo Ivanković udario borbene temelje Sindikata umirovljenika, koji se od svog osnutka gorljivo zalaže za poboljšanje prava umirovljenika i starijih osoba, te ga ujedno i uveo u „europsku obitelj", toč­nije u članstvo FERPA-e (Europske federacije umirovljenika i starijih osoba).

     Za taj svoj predani rad je višestruko nagrađivan. Na 17. skupštini SUH-a ove godine dodijeljena mu je Nagrada SUH-a za životno djelo, a u povodu 20. obljetnice odlikovan je Redom Hrvatskog pletera za osobit doprinos i ostvarene uspjehe u obrani i promicanju socijalnih, radnih, zdravstve­nih i drugih prava umirovljenika i starijih osoba. Prethodno je za svoj pedagoški rad nagrađen Nagradom„Ivan Filipović" za unapređenje pedagoške teorije i prakse.

     Jurica, nedostajat će tvoji česti pozivi, prijedlozi, ideje, upozorenja.

     Počivao u miru, prijatelju.