UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

NOVI EUROPSKI SOCIJALNI ISKORAK

Minimalne plaće na 60 posto medijana?

Minimalne plaće nisu plaće za siromaštvo, minimalne mirovine nisu socijalna pomoć za stare

      Prema dokumentu koji je Europska sindikalna konfederacija (ETUC) pustila u javnost početkom stu­denoga 2017. poruka je jasna iz samog naziva dokumenta - „Minimalne plaće ne bi smjele biti plaće za siromaštvo". Minimalne plaće trebale bi porasti za 62 posto u Španjolskoj, 28 posto u Njemačkoj i 22 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu samo da dosegnu razinu ispod praga niske plaće (koji je OECD definirao da dvije trećine nacionalnog medijana).

     Europska unija trebala bi odrediti ciljni datum do kada zakonski utvrđe­ne minimalne plaće moraju doseći ba­rem 60 posto medijana plaće, a zatim plaće od koje se može dostojno živjeti. Očito je da to nije moguće postići pre­ko noći, ali cilj treba biti postavljen za čitavu EU, a države članice moraju sje­sti za pregovarački stol sa sindikatima i poslodavcima i raspraviti kako i kada do tog cilja.

     Povećanje minimalne plaće na 60 posto medijana ili prosječne plaće u svakoj zemlji znatno bi smanjilo siro­maštvo uz rad i potaklo gospodarski rast, naglašeno je.

     Prema izračunu Saveza samostal­nih sindikata Hrvatske, progresivnim povećanjem do 60 posto medijana bruto plaće (medijan plaće, prema DZS iznosi 7.310 kuna), minimalna plaća u Hrvatskoj iznosila bi 4.386 kuna, tj. po­trebno je povećanje od 34 posto.

     Definiranjem praga odgovarajuće minimalne plaće i komprimiranjem ukupne distribucije plaća znatno bi se smanjilo siromaštvo uz rad i nejedna­kosti. Takva povećanja plaća potakla bi ekonomski rast, posebice stoga što radnici na dnu spektra plaća pokazuju veću sklonost potrošnji dodatnog nov­ca koji zarade.

     No i mirovine bi prihvaćanjem takve politike imale dva nova izvora rasta: prvo, usklađivanjem mirovina u cijelosti ili dijelom s rastom plaća, a drugo, automatskim povećavanjem minimalne mirovine na visinu od 50 posto minimalne bruto plaće, što     Sin­dikat umirovljenika, uz podršku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, zago­vara već godinama, a to bio jedan od glavnih zahtjeva na umirovljeničkim prosvjedima u šest hrvatskih gradova.